Mir(z)ino jato
18.04.2010.
18. travanj će u povijesti ostati zapamćen po dva važna događaja:
1.) 1925. godine u Parizu su nacionalni savezi mnogih država svijeta osnovali Međunarodnu radioamatersku udrugu – IARU (International Amateur Radio Union), stoga je današnji dan proglašen svjetskim danom radioamatera.
2.) Na Papuku je upriličena međužupanijska planinarska radna akcija u kojoj su učešće uzeli planinari iz: Požeško-Slavonske, Osječko-Baranjske i Virovitičko-Podravske županije. Istina najveći teret su podnijeli dečki iz Mirinog jata: Cigo, Josip, Željko, Davor, a zatim Ivan i moja malenkost uz navođenje od strane Ivone i bodrenje od strane Vlaste, Jasne i Spomenke.
Ukratko, “južnjaci” su pozvali “sjevernjake” kojima su u pomoć priskočili “istočnjaci” tako da da smo svi skupa malčice zaprljali ruke i kistove. Da ne bilo zabune i “nismo znali”, naglasimo da su dečki iz Pleternice, Požege, Našica i Alilovića: trasirali, markirali, čistili, rezali, blanjali, bojali i vilama sklanjali, na čemu im moramo čestitati i pohvaliti ih “na sva usta”, sada ali i kad se budu ženili i udavali (prvi ili drugi put, svejedno). 🙂 A mi ostali, mi smo tek priskočili i malčice im pravili društvo…
Planinarske entuzijaste kao i uvijek do sada, animira i ekipira veliki štrumf Miro, sve to skupa objeručke prihvaća mlađahna Ivona i razrađuje temu, a mi ostali uglavnom poslušno hodamo: amo-tamo, gore-dolje, lijevo-desno, naprijed-nazad po sistemu stani-kreni-skreni. 😉
U 09:30 sati, Slatinčani i Osječani su na Jankovcu udružili bicepse, tricepse i dakako osmjehe, a zatim krenuli put Ivačke glave i Orahovih voda preko grebena Sokolina. Na Ivačkoj glavici osim velike bijele kugle nismo vidjeli ništa zbog islandskog vulkanskog dima ili slavonske magle, pa smo krenuli na spust i ubrzo susreli razigranu ekipu dobro naoružanu alatkama za čišćenje i markiranje planinarskih staza. U tri su nam riječi objasnili pravila igre i uvalili kistove i boju, pa smo krenuli crtati i popravljati bijele točke periodično razbacane po stablima. Naša je jedina zadaća bila ne zamazati crvene prstenove i vlastitu odjeću. 🙂
Sve u svemu potrošili smo skoro četvrt kilograma bijele boje, a zatim se okupili oko vatrice u baznom logoru gdje su vrijedni markacionisti pripremili kobasice na žaru, mnoge druge delikatese među kojima bih posebno istakao francuski sir sa okusom kvasca, kiselog kupusa i smrdljivih nogu. 😉 Spomenkine šarene kolače su probali svi mršavi članovi ekspedicije i oni jako gladni, mi ostali ne sumnjamo da su bili izvrsni. 🙂 Poslije sudjelovanja u toj maloj radnoj akciji s zajedničkim ručkom, saslušali smo Papaštrumfovske naputke i krenuli dalje, praćeni mirisima šumskog cvijeća i miomirisima medvjeđeg luka koji polako ali sigurno osvaja Papuk, uzduž i poprijeko.
Hodali smo prvi puta stazama i puteljcima koje do sada nismo imali čast pohodili, ispentrali se po drugi put na Koprivnato brdo, koje plijeni pozornost iznimno strmim i zahtjevnim usponom na visinu od 852m/nv, ali i velikom količinom strateški razbacanog kamenja čime znatno otežava spust ili uspon. Koprivnato brdo je “iznimno brdo” i svakako bi ga trebalo uvrstiti u sve moguće obilaznice, jer to zaslužuje. Naspram njega su mnogi papučki vrhovi prava smijurija, da ne kažem dječja igra!
Pohod je potrajao blizu 7 sati uz iznimno lijepo vrijeme, neznatene nedoumice i dileme, iznimno dobro raspoloženje i ćakulanje kakvo priliči skupini papučkih opsjenara. Hvala svima na druženju i zajedničkom znojenju, do novog susreta sa vama – doviđenja i budite nam lijepi, debeli i nasmijani…
Miša Nicinger
