MDP 2015.
13.12.2015.
Voćin: a tónál 3-400(?) ember. Teát mérnek, csörögét osztogatnak. Ünnepi beszédek; felsorolják mennyi minden felől jöttek a turisták a Vajdaságtól kezdve Bergengóciáig. A magyarokat megtapsolják. Ezek vagyunk mi. Elindulunk, sok százan, fölfelé: Everest feeling, csak a hó hiányzik. A Markov grob fölötti irtásos gerincről gyönyörű a panoráma a Drávamelléket ködbe borító felhőpaplanra. 800m fölött hó is van már. A csúcson (Točak, 887m) elválunk a tömegtől és Mišáékkal az általam megálmodott útvonalon indulunk tovább. Továbbra is jelzetlen ösvényeken. Ahol van ösvény… Idén már kétszer jártam erre, tudom, hogy három lehetőség is van az elkavarásra. Mindjárt az elsőnél el is kavarok, így a második lehetőség kimarad… 🙂 GPS-ek alapján korrigálunk, a harmadik lehetőségnél viszont simán megy minden, ezért aztán emberi időben érünk vissza a városba. Hazaúton olyan tömör ködben autózunk aztán, hogy néha meg kell állni, kiszállni, meggyőződni, merre is folytatódik az út? BRRR! 😉 – Róbert Welsch
International Mountain Day 2015. – Međunarodni dan planina 2015.
Međunarodni dan planina je i ove godine okupio više stotina planinara iz svih dijelova sjeverne Hrvatske, a bilo je tu i puno zanimljivih gostiju iz: Bosne & Hercegovine, Mađarske i Srbije. Većina planinara danas je odradila ono što su organizatori i predvidjeli (mala i velika trasa), a samo su mađarske kolege i Šapice, prehodale blizu 22 km (Voćin – Smiljanište – Straža – Točak (887m) – Kosovački brijeg – Rupnica – Voćin). Bravi mi! 🙂
Veći dio izleta hodali smo skupa, a onda smo (Mađari & Šapice) na Točku krenuli samostalno (u ISPO maniri). Organizatori su nam uvalili jednog GSS-ovca da nas čuva i pazi (hvala Igore). Sve u svemu malo smo se posmrzavali s obzirom na nisku temperaturu i snažan vjetar, ali i dobro zabavili. Od šapica na MDP-u sudjelovaše: Jasna, Mira, Velimir, Miloš, Nad i Miša.
Bilo je tu i povremenih Šapica koje su ovoga puta došle sa matičnim planinarskim društvima (Valentin, Majda, i dr.). Šapice očekuju planinare iz Sombora, Zrenjanina i drugih mjesta da nam se jave, kako bismo u 2016. godini osmislili neku zajedničku turu s ovu i onu stranu Dunava. Jest’ da oni više vole Velebit, ali ni Papuk nije loš, barem kada su u pitanju troškovi i jednodnevni odnosno vikend aranžmani. Spavati se može na puno lokacija, a u našem kraju možemo preporučiti: Planinarski dom Jankovac i Planinarsku kuću Tivanovo u Gazijama.
Još jednom šaljem pozdrave svima koje sam danas uspio vidjeti, i upoznati npr. poput ekipe iz Siska i Orahovice, kao i svima vama koje nisam uspio dotaknuti rukama, riječju, odnosno foto i video zapisom. Kad se opet sretnemo, na nekom planinarskom skupu, a vi se lijepo nasmiješite, isprsite, pružite mi ruku i slobodno se pozovite na ovaj tekst… 🙂
Miša Nicinger
* * *
Već dugo nisam bio na nekom većem planinarskom pohodu, a i već je prošlo nešto vremena otkad sam bio na Papuku. Međunarodni dan planina je dobra prilika da ispravim i jedno i drugo. Miša me već duže vrijeme nagovara da idem na zajedničko planinarenje, Osječani dolaze planinariti, a i ekipa iz Novog Sada i Beograda me zovu da im se pridružim na ovom pohodu.
Na put krećem nešto prije 7 sati. U Našicama dobijam želju za burekom i jogurtom pa idem do pekare u centru i tamo srećem Fabijana, Anicu i ostale osječke planinare koji su krenuli autobusom oko 6. Iako je ljepše putovati zajedno, a i može se nešto popiti, jučer navečer u zadnji tren sam se odlučio na izlet, tako da više nije bilo vremena da pitam ima li mjesta u busu. Ali i samostalno putovanje ima nekih prednosti.
Prolazim Feričance, Orahovicu i u Mikleušu skrećem prema Voćinu. Računam da ću lagano pronaći mjesto odakle kreće grupa. U Voćinu zastajem u centru i vidim da okolo ima dosta vojnika. To su branitelji koji imaju neko obilježavanje u Voćinskoj crkvi. Zaustavljam jednog redara i pitam gdje su ovdje planinari. Nakon jednog poziva, redar me upućuje da idem desno-lijevo-desno. Ja se tu malo gubim pa dolazim do neke ulice gdje nema nigdje nikoga i odlučujem se vratiti i krenuti na drugu stranu. Ususret mi ide auto sa srpskom registracijom, zaustavljaju oni mene i pitaju gdje treba ići. Eh, a to ja hoću njih pitati. Zovem Fabijana na mobitel i on me upućuje na putokaz “Izvor”. Tada nas dva auta zajedno pratimo smjer “Izvor” i nakon km vožnje po makadamu dolazimo do izletišta gdje već ima puno automobila i poneki autobus.
Slijedi upoznavanje sa nekim novim planinarima, pozdravljanje nekih starih (Bok Miša, Jasna!), upisivanje u knjigu posjetnika i lupanje žiga u vlastiti dnevnik. A i čaj dobro dođe za okrepu. Nakon pozdravnog govora, Miro Mesić daje instrukcije o lakšoj i težoj turi pa svi zajedno krećemo na put. Prvo idemo kroz polje, a kasnije kroz šumu. Uspon je lagan, ali vrijeme je hladno. Tko nema kapu i rukavice, taj će vjerojatno idućih dana posjetiti liječnika. Hodamo zajedno oko sat vremena i dolazimo do jedne lovačke čeke. Ovdje se odvajamo na težu grupu, koja ide na Točak, i lakšu grupu, koja malo krati put. Budući da većina onih koje poznam, odabire lakšu turu, tako i ja idem na tu stranu. Malo se družim sa Fabijanom i Anicom, a malo sa beogradskim i novosadskim planinarima. Pohod je bez većih uspona, ali nakon jednog blatnog polja, trebamo se spustiti po jednoj strmini tridesetak metara. U jednom dijelu imamo prekrasan pogled sa sunčanim vremenom i promatramo okolna sela u magli. Jedan potok nam dobro dolazi da operemo blatne cipele.
Približavamo se Voćinu gdje nas pozdravljaju jedna ovca i psić. Maja iz Novog Sada i ja odlučujemo se za posjet voćinskoj utvrdi, dok ostali planinari nastavljaju ravno prema “Izvoru”. Ja sam već bio na toj utvrdi, ali Maji je zanimljivo posjetiti ove ruševine jer još nikad ovdje nije bila.
Nakon obilaska utvrde, prolazimo pored crkve, gdje ima puno branitelja, i nastavljamo prema Izvoru na kuhanu kobasicu i topli čaj. Slijedi oproštaj od većine planinara, a Maja, Mićo, Nenad, Goran i Ivan iskazuju želju da posjete Ružica grad kod Orahovice. Ja nisam dosta dugo bio tamo pa im se pridružujem.
Nakon polusatne vožnje po magli, dolazimo do orahovačkog jezera. U blizini nigdje nikoga, samo nekoliko radnih strojeva i blatna cesta. Do Ružice nam treba skoro pola sata hoda. Ja sam Ružicu već više puta posjetio, ali ova ekipa je ovdje prvi put. Baš je zanimljivo vidjeti kako se dive staroj srednjovjekovnoj utvrdi i promatraju je sa žarom uzbuđenja. Eh, takav sam i ja bio kad sam prvi put došao ovamo. Penjemo se na utvrdu odakle imamo lijep pogled na sjevernu nizinu. Usput im malo prepričavam doživljaje sa geocachinga pa im pokazujem kutiju koja je skrivena u zidovima Ružice.
Nakon što smo se vratili sa Ružice do jezera, ekipa iskazuje još jednu želju tj da posjeti planinarsku kuću Šaševo. Iako je već sumrak i magla, ne treba mi dugo da i ja krenem sa njima kroz blatnu cestu. Kod kamenoloma nam jedan radnik objašnjava kako doći do kuće, ali uspijevamo imati nekoliko pogrešnih skretanja. Na koncu ipak dolazimo do Šaševa, sada već po mrklom mraku. Pravimo fotke umjesto pečata jer ova ekipa voli skupljati žigove.
Polako krećemo natrag istim putem i odlučujemo se za oproštajno druženje u Tifonu kod Našica. A putem do Osijeka prati me gusta, uporna magla. Ovo mi je drugo planinarenje na međunarodni dan planina. Drago mi je da sam se odlučio za pohod unatoč hladnom vremenu. Ponovo sam sreo neka poznata lica i upoznao neke nove planinare. Proveo sam lijep dan u prirodi i rekao sam sebi da moram malo češće u planine. A moj auto će se malo okupati u autopraonici.
Valentin Žagar
* * *
Ako trebate: webshop, web hosting, vlastiti server ili dizajn web prezentacije – pišite na info@midnel.hr i zatražite ponudu, jer Internet je naše igralište – https://midnel.hr
Fotke je priložio i Vanetin Žagar
