Matinski vis
28.12.2017.
Bosna je nepregledna, Bosna je snažna, Bosna ima moć da svakom planinaru daruje sve što on treba. Moje su me privatne potrebe dovele do Žepča i Ivankine obitelji. Odmah me po dolasku odvela na brdo Orlovik iznad Žepča da vidim cijeli grad od gore. Malo je reći da me prizor oduševio.
Sve ono na što nisam navikao u dosadašnjem planinarenju i hodanju je bilo sazdano već u prvih 20 minuta mojih dojmova. Od veprova u toru, ograđenih tik uz cestu, do nevjerojatnih prizora obližnjih planina (a ima ih koliko hoćeš) i svih tih kuća i kućica uokolo prosutih po planinama.
Ova priča se ipak odnosi na Matinski vis (964m/nv) i visoku planinu sa odašiljačem na vrhu.
Polazimo tek oko podneva i usput skupljamo ekipu. To su Mario, Dejan, Šapica Ivanka i niže potpisani dopisnik.
Auto ostavljamo na trećem kilometru od magistrale i dalje nastavljamo pješice uz potok, pa odmah strmo prema gore da ubrzamo uspon. Pokazalo se kasnije da to nismo morali raditi iako je bilo zabavno.
Valjda su se sva godišnja doba uspjela izmijeniti u tih dva i pol sata jer je od izraženog sunca i toplog vremena povremeno padao snijeg, pa kiša i solidni naleti vjetra.
Na vrhu susrećemo iskusnog planinara Antu koji je rodom iz žepačkog kraja, ali stanuje u Zagrebu.
Inače je član HPD Matica iz Zagreba i to sekcije gorsko visokogorske. Na samom vrhu se još uvijek naziru table upozorenja na mine zaostale iz rata.
Spust dolje započinjemo uz pogoršanje vremena i jurimo što brže možemo. Putem nailazimo na razna odmorišta, skloništa, hranilišta i izuzetan pogled prema jugo istoku.
Nedaleko vrha nalazi se i planinarski dom “Na Matinskom visu” izgrađen 2001. na 824m/nv.
Upisujemo se u knjigu i markacijama se vraćamo do polazišne točke.
Brojni su planinarski domovi u ovom kraju koji mogu primiti planinare. Iskreno želim da se uspijemo organizirati i provedemo cijeli vikend u ovom kraju u istraživanju bosanskih ljepota. Samo bez mina.
Tomislav Brkić
