Martinje kod Krsnikovih 2017.
11.11.2017.
Kutjevačko Martinje iz godine u godinu, uspijeva okupiti i preko 2.000 planinarskih entuzijasta iz cijele regije. No, to uglavnom vrijedi samo za 2. dan. Sukladno tome Šapice već godinama izbjegavaju ovaj skup jer se tamo “malo hoda” točnije hoda se svega 3-4 sata i “puno ljudika” točnije sve je podređeno druženju i inim užicima.
Kako bismo malo izbalansirali i popravili nepravdu, četvorica Šaponja i nula Šapica je prihvatilo poziv našeg domaćina također Šaponje i odazvalo se na pohod “Kutjevačkom obilaznicom”, te smo završili na ručku kod “Krsnikovih”. Vinko i njegova obitelj su tradicionalno dobri domaćini, koji tijekom Martinja ugoste nekoliko stotina planinara iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. A kako je krenulo biti će tu gostiju i iz iz drugih država regije.
U ime svih nas koji smo se tamo gostili, zahvaljujem na gostoprimstvu, klopi i dobroj kapljici (sok i gazirana voda) iako su Krsnikovi poznatiji po “vatrenoj vodi”. 🙂
Kako saznajemo iz pouzdanih izvora, jučer je u domu Krsnikovih pala i poneka žrtva (janje i prase platiše glavom) a danas su planinari kušali izvrstan grah sa slaninom i kobasicama. A čujem da će sutra na stolu biti gomila narezaka za gladoše…
Sve u svemu hodalo se, ljudikalo, zezalo, naslikavalo i na kraju gostilo. Takvi su vam ti Kutjevčani. Jedna silno dobra vrsta ljudi, žena i djece. A kažu da im je i vino izvrsno. Što da vam kažem!? Ne bih znao – nisam probao, a kako je krenulo nikada i neću ili u prijevodu “neka piju oni koji vole – ja volim i bez pića”. 😉
Od Šapica danas je na startu pojavilo preko nekoliko Šaponja: Zlatko, Mijat, Velimir, Miša i dakako Vinko kao predstavnik domaćina. Upoznali smo gomilu zanimljivih ljudi iz pola Hrvatske, cijele Bosne i Hercegovine i dijela Srbije.
Dan je bio kao stvoren za hodanje, lijepo, suho, toplo, u svim bojama jeseni. Dobro raspoloženje, malo prelagana staza, no to je tako na masovkama ovakvog tipa. Navodno će sutra biti mrvicu težih hodnji… Ako netko bude, neka malo pofotka i napiše reportažu o drugom danu na Martinju…
Gdje smo točno bili i koliko smo prehodali, nemam pojma. Naš vodič Josip se držao plana i programa i nije se dao ometati. Uzaludni su bili moji pokušaji da odemo malo do Petrovog vrha i preznojimo ekipu. 🙂
Ukratko, bavio sam se snimanjem i zezanjem (čitaj druženjem), a vražji program Sportactive je poslije 6 km prestao raditi. Naravno, zaboravio sam podesiti postavke i pokrenuti Endomnodo – no, sve to skupa i nije važno.
Naime, nas je 50-ak uživalo u prekrasnom danu, svim bojama jeseni, dobio sam preko nekoliko ekskluzivnih izjava za planinarsku televiziju. Hehe… Ostatak hodača je otišao na drugu stazu…
Planinari su surađivali, a najlaviji (u pozitivnom smislu) bili su novoprdošlice tj. neplaninari. Mislim na iznimno simpatičnog vozača iz Čakovca koga nisam ni pitao za ime, i na very simpatikus ženskicu iz Sarajeva koja se prvi puta našla na ovakvom mjestu i skupu.
A tu je i nova Šapica – Milanka iz Šapca, koju sam na brzinu isprepadao i naplatio joj masno članarinu i uvalio drvenu šapicu. Cilj je dakako bio iskoristiti prigodu i povećati broj zemlja gdje šapice žive, rade, hodaju i šire dobre vibracije. Od Milanke očekujemo da slijedeći put dovede još nekoliko Šapčanki i Šapčana, tj. planinara i poveća brojno stanje ljudi koji vole prirodu, druženje i znaju širiti dobre vibracije…
Bilo kako bilo, nama je dobro bilo (što i vama želimo). A vi koji ste ostali doma sada patite u tišini. Tako vam i treba. 🙂
Vidimo se dragi moji na nekom novom znojnom pohodu. Do tada ostajte mi nasmijani, lijepi i rumeni, i dođite opet u Slavoniju, Posavinu, Podravinu, ma svuda… jer ima se tu što vidjeti, doživjeti, kušati, nikada gnušati.
Miša Nicinger
