Mala škola u prirodi
03.04.2010.
Ideja o “lokalnim subotama” napokon je krenula u realizaciju. Obzirom da su nam nedjelje rezervirane za ISPO i/ili Papuk, gdje hodamo 7-9 sati, odlučili smo subotom okupiti zainteresirane Slatinčane, te za početak hodati našim Slatinskim prigodjem. Kad “ojačaju” bacamo se na dulje ture 🙂 Ipak, neka se zna da Ivačka glava nije nepoznanica malim Šapicama. Kojima? Čitajte dalje…
Slatinski forum se uhodao pa smo u tren oka dogovorili tko, što, gdje, kada.. Neki najavljeni nisu došli, a neki su se pojavili nenajavljeno, pa se ipak okupio lijep broj spremnih za avanturu. Teuta (5), Fran (6), Jurica (8), Helena (12), Lucija (11), Marija (9), Vlatka (7), mama Snježana, mama Zdenka, mama Lareta i moja malenkost, ukupno nas jedanaest, u 10:45 preko Brežića zašlo je u Slatinsko prigodje, iz kojeg smo izašli 4 sata kasnije, na sasvim drugom mjestu.
Na žalost, zbog raznih obaveza dvije Šapice, Zdenka i Vlatka nas napuštaju ubrzo. Mi nastavljamo dalje, učeći što znače svi ti crveno-bijeli krugovi i srelice po stablima. Mala 
Teouta postaje vodič pa nas sigurnim korakom vodi sve dublje u šumu. Jedino je Jurica imao tu i tamo poteškoća sa prijevoznim sredstvom – biciklom. Srećom, tu su bile Marija i Helena, koje su na zahtjevnim dijelovima uskakale i pomagale 🙂
Na bezimenom vrhu, gdje silom prilika i manjkom vremena, privremeno, prestaju naše markacije, odlučili smo napraviti kratku ali poučnu pauzu. Naučili smo kako se glasa djetlić, i kako se služi kompasom.
Uslijedio je kratki ali strmi spust, na kojem je bilo klizanja i padanja, i u tren oka stižemo na lokaciju gdje se nalazi “moja bara”, mjesto na kojem sam se, na skoro današnji dan – tj. 4.4.2009. lijepo okupala (vidi ovdje) 🙂
Opet radimo poučnu pauzu – učimo vrste žaba i vodozemaca, kojih na ovoj lokaciji ima u izobilju. Nalazimo žutog mukača (Bomina variegata), alpske vodenjake (Triturus alpestris) i to mužjake i ženke, koje se vidno razlikuju po veličini i vrsti šara, te male, još ne transformirane daždevnjake (Salamandra salamandra), tj ličinke koje još uvijek imaju škrge i žive pod vodom. Sve su ove vrste zakonom zaštićene, pa ih, nakon kratkog promatranja, vraćamo natrag u baru.
Sa biljkama malo lošije stojim, pa osim šumske jagode, kupine, jaglaca 
i još pokoje biljke, dosta cvijeća danas ostaje bezimeno… Ali već sam se bacila na proučavanje tih, manje poznatih, pa ću i ja ponešto novo naučiti danas 🙂
Nezaobilazni dio naših prigorskih šetnji, lovačka čeka, opet nam služi za fotografiranje. U povratku svraćamo i na vidikovac, gdje se rastajemo te pozdravljamo do sljedeće šetnje Slatinskim prigorjem, za dva tjedna…
Ehh, da… Ivačka glava.. Lucija i Marija česti su posjetitelji tog papučkog vrha s tatom Zvonimirom i mamom Zdenkom 🙂
Ivona Lozić