Lika moje Mare dika
10./11.09.2016.
I tako dok sam već zaboravio da sam bio u Lici neki mi ne daju mira i sjećaju se bolje od mene (Miša: kad će reportaža iz Like?). Joj, a meni teško i ne da mi se… ali opet kontam ako taj simpatični gospodin hehe može svakakva čuda raditi nije mu lijeno i teško i uvijek nađe vremena…. e pa napisat ću ti Miško par rečenica zaslužio si.
10.09.2016.
Pa da krenemo ihhhhaaaa…. pun bus uzavrelih planinarskih glava kreće u subotu u ranim jutarnjim satima prema Lici. U busu saznajemo da ćemo navratiti u Baračeve špilje. (Inače vjerovali ili ne to uvijek obećavam svojoj obitelji zato što većinom prolazimo pored kad idemo na more, ali uvijek ostane na onome e sad žurimo… Jer to znači da sam lažov ili… a u laži su kratke noge kao moje?).
Nakon nekoliko sati vožnje stižemo u Liku točnije u Rakovicu gdje uz stručnog vodiča obilazimo špilje koje su nastajale milijun godina, pune stalaktita i stalagmita.
Razgledavanje je potrajalo nekih 40-ak minuta i mogu vam reći da to podzemlje izgleda jako lijepo i moćno. Nakon toga ulazimo u bus i pravac Korenica gdje nas dočekuju članovi PD „Mrsinj“ s predsjednicom Marijanom. Poslije kraćeg upoznavanja i govora uz stručnog vodiča zaputili smo se gore planinarskim putem prema Mrsinj Gradu.
Staza je uredno označena i održavana za svaku pohvalu. Inače postoji legendarna priča o Mrsinj Gradu, ali pronaći ćete je na Google-u da ja ne gubim vrijeme a vrijeme je novac a novca nema hahaha. Uspon je potrajao oko sat i pol. Usput su se mogli vidjeti lijepi pogledi na Korenicu, a s vrha Mrsinj Grada na Lički kraj.
Dolje smo se spuštali drugim putem i bili malo popraćeni kojom kapljicom kiše. Dolaskom dolje odlazimo do ugostiteljskog objekta Plješevica gdje su nas domaći planinari počastili večerom. Ujedno smo tu i noćili.
11.09.2016.
Nedjeljno jutro sneno i mutno kako kažu prljavci… krećemo autobusom prema onome zbog čega smo najviše i došli. Napad na Golu Plješevicu iliti Ličko orlovo gnijezdo.
Pošto u Hrvatskoj ima planina i znamo da je Dinara najviša, a većina ljudi tvrdi da je Velebit najljepši (meni je sve lijepo) e pa onda neka se zna da je i Plješevica najizduženiji planinski masiv koji se pruža i do 100 km od Plitvičkih jezera do izvora Zrmanje (o ljepotama i ukusima nećemo raspravljati što se tiče prirode).
No vratimo se mi na naše gojzerice i put prema vrhu. Podijelili smo se u dvije skupine jedni koji nisu išli prema gore odabrali su drugu lakšu stazu dok se druga skupina zaputila drugim putem kako bi se uspela na 1648 m/nv.
Stručni vodič bila je mlada dama Ana i stoga koristim priliku da se zahvalim na lijepom druženju i stručnom vodstvu. Gore nas je išlo oko 30-ak i uz konstantan uspon svi smo stigli nakon par sati do vrha.
Gore se nalazi devastiran vojni objekt, tj. bivša zrakoplovna baza Željava. Dolaskom na vrh pružaju se lijepi pogledi na okolicu. S Plješevice se inače može vidjeti Plitvička jezera, Bihać, ali mi nismo imali tu sreću jer su oblaci bili dosta nisko pogotovo na Bosanskoj strani koja je bila pod maglom. Silaskom dolje objedovali smo u istom restoranu i punih tobolaca krenuli put k voljenom gradu i svojim homovima (domovima).
Hvala svim sudionicima, hvala PD „Mrsinj“ i gospođi Marijani na lijepom ugodnom druženju. Hvala Ani na sigurnom i brižnom osvajanju vrha koja je imala strpljenja sa svima nama i lagano nas je dovela do cilja.
Do sljedećeg slovkastog susreta ‘ko zna gdje i ‘ko zna kad… Budite živi, zdravi i u top formi.
Dražen Šmit
