Kraće, a slađe
26.12.2013.
Papuk i nije neka visoka planina. Ipak, postoji jedno mjesto na čiji spomen snažnije zakuca srce slavonskog planinara, bio on pitoma Šapica ili iskusni lav s Matterhorna. Prođe ti tijelom onaj osjećaj kao kad s 80 uletiš u zavoj, skačeš u hladnu vodu na početku ljeta, primaš prvi poljubac… To mjesto je
zapadni greben Papuka. Opisan već toliko puta, a uvijek veličanstven i neponovljiv, uvijek iznova uzbudljiv.
Leštatska Lula standardni je bazni kamp i tu se okupila više-manje standardna sexy ekipa. Vođa Josip aka Cigo, Davor požeški, Dražen, Ivan, Tomislav, Ivica, Mirjana, Biba, Ivona, Miša, Jasna, Ena, Vesna, Igor, Nad, Miroslav. Polako smo se uputili prema Bogdaškoj kosi. Žešći uspon na početku Velinačkog brijega izbacio nas je iz uspavanog blagdanskog raspoloženja. Tko bi rekao da je tek četvrtak, a ne nedjelja. Uskoro su se pod tmurnim nebom počeli nazirati obrisi Kamengrada i okolnih brda. Taman kad smo malo nadošli, ispuhali se i počeli normalno disati, kroz hrastove krošnje ukazao se on. Zapadni greben. Kao kakva piramida od drveća, stajao je pred nama dominantan i mističan. Kroz pravo malo jelensko selo na nekoj od kosa, sišli smo na cestu u blizini partizanskog groblja. Par koraka dalje dočekala nas je zasjeda nekoliko odmetnika iz ekipe koji su požurili ispred kako bi nas zasuli grudama ledenog snijega. Nakon grupnog fotkanja kod stijene koja je u nekim davnim, geološki burnim vremenima postala kamen br. 1 na početku uspona, krenuli smo po oštrici sve do vrha.
Korak po korak, stenjali smo, znojili se, preskakali grane, potipali se o kamenje kao neki likovi iz Gospodara prstenova, a i sam krajolik djeluje kao dobra podloga za snimanje nekog nastavka. Temperatura zraka postajala je sve niža. Iako zapravo nije bilo hladno, počeo je puhati, a zatim derati snažan vjetar. Ušuškavanje u šuškavce i jakne bilo je neophodno za izlazak na najviši slavonski travnjak. Teren velebitski, a ispod dno Panonskog mora prekriveno šumom. Tu smo malo zastali, divili se pogledu, zamišljali kako bi bilo zgodno skočiti samo da imamo neku vrstu krila. Istina je da bi se razbili par metara niže, ali to sad nije bitno. Nismo vidjeli ni ptice. Po ovakvom vjetru malo toga može letjeti. “Skroman” ručak obavili smo na suprotnoj strani od zen klupice. U zavjetrini minskog polja. Nije bilo nikakvih incidenata osim prežderavanja raznim vrstama kolača i čokolade. Kao da je Božić bio prije tri mjeseca. Broj kalorija koje smo potrošili vrlo je blizu broju unesenih. Ovaj put pobjedu odnose Enine Nuttela kugle. Jadan Slaven. Ne čudi što je izostao.
Povratak opet niz greben uz glasno mumljanje vjetra koje je više podsjećalo na grmljavinu. Kad bi Papuk imao glas, mislim da bi zvučao upravo tako. Negdje na polovici spusta bacamo se lijevo niz Čudovac kako bi preko Malog Papuka sišli u korito kristalno bistrog Velinca ispunjeno klizavim kamenim gromadama. Oni nam prave društvo gotovo sve do mjesta odakle smo započeli ovu današnju nešto kraću (cca 11,12 km) i nešto slađu avanturu. Činila se puno dužom zahvaljujući dobroj ekipi i nekim novim područjima. U nedjelju već kreće nova.
Miroslav Pecko
