Koprivnički polumaraton 2019.

18.05.2019.

Samo jedan je prvi, a svi ostali su “drugi” tako barem smatra prvi tj. pobjednik iz naše priče, no “drugi” smatra da su svi ostali “treća liga” i tako do kraja rang liste. 🙂  Svima je važno da su bolji od nekoga, osim na 1. koprivničkom polumaratonu gdje su čak i zadnji dobivali medalje za upornost i trud. 🙂 Znate i na “Wingse” svi idu pod izlikom “krila za život” i “trčimo za one koji to ne mogu”, a na kraju je jedino važno imati dobar odgovor na pitanje “Koliko ste istrčali?”. Anegdota za kraj, ups za početak: “Kako prepoznati zadnjeg?” Jednostavno: “Trči ispred vozila medicinske pomoći!” Haha. Znate ima i maratonaca koji istrče 42,2km za 6 sati i kažu “Ja sam maratonac!”. Moš’ misliti… Svaki planinar može prehodati 50 km po ravnom kao od šale! I još plesati… Mislite malo o tome, dragi moji planinari & trkači i pripojite se, spojite, udovoljite, zadovoljite… Nemojte sve odbijati i na sve se podrugljivo smijati.

Spavam već u 01:00, u 06:00 ustajem i vozim do Koprivnice kroz gustu maglu. U KC je sve sivo i pomalo tužno. A onda mic po mic dolazi ekipa i magla se podiže. 🙂 No, Sunce i dalje ne uspijeva pronaći put i povećati brzinu zatvarača. Ipak i unatoč svemu uspijevam snimiti nešto kvalitetnih kadrova, odraditi pojedine “znojne intervjue”, naslikavati se i majmunirati (kako i dolikuje mojim godina, kultu ličnosti i statusu). Hehe.

Vidite, da nisam trkač, bio bih još jedan drkač sa foto aparatom, ovako me moraju trpjeti, a neki me bogami i uvažavaju, a tek što me prepoznaju. Miša ovo, Miša ono. Moj Miša i sve tako… Joj. Još će me i autogram tražiti, a ja nepismen. Moram vježbati… Moram! Što i vama preporučam. 😉

Video zapis je u nekim segmentima jako dobar, u drugima dosadan, jer se ponavljam u davanju pohvala, a zbog malog broja natjecatelja na 21 km nisam imao puno mogućnosti za razgovor i snimanje na stazi… Koprivničani su me jednostavno oduševili s ponudom jela i pića, okrijepama na svakih pola kilometra, gledanjem i navijanjem. Katkada im je trebalo malo poticaja, ali moram priznati da odavno nisam vidio tako finog svijeta. Tko ne vjeruje neka pogleda video. Toliko sam ih nahvalio da se sada ne moraju truditi do slijedeće godine. 🙂

No zaslužili su da ih pohvalimo. Prije svega Atletski klub Koprivnica koji predvodi Sonja Rušak, a zatim sve one vrijedne ručice koje su napravili njam-njam-mmm i prefine kolače, pogačice, keksiće, pite, štrudle, baklave. Joj! Obično ni ne pogledam takve stvari, no ovdje sam se bukvalno prežderavao. Kako u rijetkim gozbama kad Broj 1. odriješi kesu u legendarnom Alanu Fordu. Ukratko bilo je ića i pića, bogate nagrade, start paket iz bajke, majica bez reklama. Prekrasna medalja, ma ono… Da je bolje ne bi valjalo. 🙂

Originalni video je blokiran u pojedinim zemljama zbog glazbe na startu. 🙁

Ponovili smo sve sa potpuno utišanom glazbom…

Poslušajmo što o svemu kaže Koprivničanka Estera Rac:

Davno sam pročitala i utisnula u srce da sve počinje vezanjem tenisica. Upravo ta misao vraća me u prošlost i podsjeća na moje prve trkačke korake i na ono da je sve u glavi…

Trčim jer volim jer znam da ja to mogu… Ideja o utrci polumaratona u mom gradu rodila se početkom ove godine. Svi smo s nestrpljenjem čekali ovaj dan, dan kao san, pokazalo se na kraju! Odlična ekipa, moje Hitre Drape iz AK Koprivnica, toliki dragi trkači i prijatelji pripomogli su da ovaj dan završi na kraju dobrim dojmom.

Nakon previše kišnih dana, sa bojazni dočekali smo i početak 1. Koprivničkog polumaratona. Pritisak je bio preveliki, ali na kraju se sve isplatilo. Nadam se da ćete nam oprostiti sitne propuste i da se iduće godine ponovno vidimo! Pozdrav svim trkačima koji su sudjelovali, a i svima koji se planiraju priključiti naredne godine, a i sami još to ne znaju!

Estera Rac

Pa opet ja…

Odmah po dolasku u Grad srećem Tomislava Tepeša iz Daruvara, Glasnike istine iz Slatine i Virovitice, Barabere (Damir, Martina, Dunja, Antonijo, Boris)  i eto priče, naslikavanja i druženja. Dakako, svaka utrka je i prigoda za upoznavanje novih lica, proširivanje vidika. Nešto se lijepo vidi, nešto nauči, nekoga dotaknemo u um i dušu, netko nas. Važno je da ne podmeću noge. 🙂

Uglavnom tamo gdje su ljudi sretni, veseli, nasmijani i imaju zajednički cilj, jednostavno nema mjesta brigama i nestašici pozitivnih vibracija. To se ostavili doma ili za ponedjeljak. Tako nekako…

Kao i uvijek do sada pokušao sam angažirati preko nekoliko trkača i trkačice da se okušaju u pisanju izvješća, poslao sam nekoliko upita organizatorima. Nažalost, do ovog trenutak nisam dobio odgovor. Ljudi su umorni, imaju obitelji, važnijeg posla ili jednostavno ne žele sudjelovati u izvještavanju.

Ništa nije lako. Potrebni su sati da se to napravi. Jbg. Zato imate mene. 😉 Istrčao sam 21km za 1:44:20, snimio pola tone materijala i ostavio kakav takav trag u vašim životima. Ne budite strogi, nije lako trčati, biti bolji od 1/2 do 2/3 trkača i još snimati, lajati, biti šarmantan i duhovit. Slabašna tehnika i tako to.

I da svršim… Koprivnica nije daleko, ljudi su dragi, sponzori izdašni, kotizacija niska, a organizacija im nije mrska. Dajem visoku prolaznu ocjenu svima, hvalim volontere i ističem voditelja & animatora koji se odaziva na ime Nebojša Pešić.

Za glazbu se brinuo DJ Tomislav Jurenec kome moram sugerirati puštanje nekih domaćih izvođača poput Kolonije “Svijet voli pobjednike” i slično da nas ovi na Youtubeu ne maltretiraju zbog autorskih prava u drugim državama… Mjerenje vremena su odradili dečki sa “stotinka.hr” tj. Zoran Besak, a na prijavama je bio Dražen Mikulec. Sve pravi dečki, iako su im cure pune bolje. 😉

Vrijeme nas je poslužio, nije bilo kiše, a lokalna zvijezda, oko se sve vrti – nije previše ometala ritam naših koraka.

Do novog manje ili više znojnog susreta – ostajte mi dobro, izbjegavajte stolice i fotelje, ležaljke i frižidere, masnu hranu i slatke kolače, pokrenite mišiće i zategnite stražnjicu. Vjerujete mi isplati se. Svi znaju žderati, piti, pušiti. A tek malobrojni mogu malo više od toga.

Rezultati:

Miša Nicinger