Klimatske promjene
22.11.2009.
Dogovor, manje više standardni – ekipa iz Požege i Slatine (više njih, manje nas) treba se okupiti na pola puta i krenuti u pohod nepoznatim i nemarkiranim papučkim stazama, puteljcima i širokim drumovima na kojima su nekada hajduci dočekivali bogataše i otimali im zlatnike, dukate i talire. 🙂
Pri 3°C krećemo iz Slatine u kojoj se zadnjih nekoliko dana ne vidi “prst pred okom” i vozimo oprezno put Novog Zvečeva (via Popišano brdo, Ćeralije i Voćin) gdje imamo dogovoreni spoj sjevera i juga. Na Merivinom displeju se izmjenjuju brojke i eto nas na -1°C još samo Pingvini nedostaju da upotpune ugođaj. 😉 Šala, šala, nije baš tako bilo, više nas je brinulo stanje ceste u oštrim zavojima i na mjestima koja danima nisu vidjela sunca, a mi zbog nedostatka šuštavih obojanih papirića nismo još uvijek stavili zimske gume. 🙁 Na izlasku iz Voćina gustu maglu u samo nekoliko stotina metara uspješno je zamijenilo prekrasno plavo nebo i zlaćano sunce (da nisam vidio rekao bih lažu i klevataju). Iskoristili smo ovaj poklon sa neba i zastali na Rupnici kako bismo fotkali rosom okupanu paučinu, koja izgleda poput najljepših bisernih ogrlica, a zatim krenuli dalje put nebeskih visina.
Ovoga puta ne kasnimo na odredište (Ivona je bila nemilosrdna), stoga stižemo čak nekoliko minuta prije južnjaka. Ekipa sjevernjaka je standardna – ona i ja, a kod južnih susjeda nedostaje jedan planinar ali nam se zato pridružila Spomenka sa izvrsnim domaćim kolačima na bazi kokosa i jabuka i malim slatkim emajliranim lončićem crvene boje sa bijelim tufnama, rakijom od Smokava i ličkim čarapama od fine vunice. 😉
Vozimo se još 10-tak minuta do Starog Zvečeva koje nam je ujedno i polazna točka. Startamo u 09:20h i prvo malo skrećemo sa staze da na 500-tinjak metara nadmorske visine bacimo pogled na fosilne i druge ostatke koji su nepobitni fizički dokaz kako je na ovim prostorima nekada bilo Panonsko more, a vrh Papuka možda je tek malo virio iznad nivoa vode. 🙂 Nastavljamo prema mjestu koje se naziva Zvečevske luke gdje imamo prvi kontakt sa potokom Tijesna Pakra. Nepostojeća staza nas dalje vodi do Jasikovog brda koje se uzdiže na 607m nadmorske visine, gdje nam Sadik drži malu školu topografije i pokazuje položaj Crnog vrha, Vranog kamena, a u daljini Moslavačku goru.
Zijilski mlin naše je slijedeće odredište, nažalost od mlina ni “m” ipak smo revno pretražili teren u nadi da će izniknuti kakav kemeni žrvanj ili torkul ali ništa od toga. Sve što smo na tom lokalitetu pronašli je stari drveni most koji bi mogao biti ostatak od Gutmanove željeznice koja je nekada davno služila za izvlačenje i transportiranje trupaca. Prema pričanju naših očeva i djedova, Gutmanova je pruga povezivala Požegu, Veliku i Viroviticu, a osim transporta trupaca prevozila je i putnike (neprovjerene informacije).
Nešto dalje (u 12:20h) pronalazimo prekrasnu i osunčanu livadu sa nekoliko stolova i klupa tako da smo na tom mjestu upriličili ručak. Emina, Sadik i Spomenka po običaju od planinarskog ručka naprave pravi mali piknik sa svime i svačime plus obvezna termosica vrućeg čaja koji spravljaju od najrazličitijih planinskih trava uz dodatak malo meda. Moram priznati čaj im je upravo štrumftastičan! Nađe se tu uvijek domaćih pita i kolača. Cigo je sa Draženom i Igorom podijelio svoj obilni ručak koji se sastoji od 5-6 peciva, par stotina grama kulena ili neke druge trajne ili polutrajne salame, pola tone namaznog sira i obvezna doza kofeina i ugljiko hidrata koje nudi Coca-Cola. Igor voli sve što vole mladi, jedino ne skuplja salvete i značke, ali zato uvijek ima brdo slatkiša koje nesebično dijeli okolo poput Djeda mraza. Miro je prvo gricnuo burek sa mesom, a zatim spravljao slasne sendviče od različitih sastojaka. Davor je poput Ivone i mene grickao domaće sendviče i nešpricano voće. Unatoč tradiciji sve mi se čini da ćemo se morati malčice prilagoditi ostatku družine i početi raditi prave male planinarske bankete – kad je bal nek’ je maskenbal. 😉
Kad smo malo čalabrcnuli naša je družina pohitala prema nekadašnjem selu Zaile gdje nailazimo na ruševine i ostatke kuća i drugih nastambi i jedan ograđeni bunar. Umjesto da poslušamo Sadika i krenemo grebenom do Novog magazina, krenuli smo naoko ljepšim putem i napravili duplo duži pohod jer smo se na kraju morali vraćati stazom što vodi uz Krivi potok. Novi magazin je velika i napuštena šumarska kuća (kućerina na dva kata) u kojoj sada borave malobrojni čuvari povećeg stada konja koji služe za izvlačenje trupaca iz šume. Iskreno, nisam mogao vjerovati da toga još uvijek ima i da nisam vidio vlastitim očima, ne bih niti povjerovao. Jadni konji… 🙁 Bilo bi bolje da svi koji spaljuju silne količine drva napokon stave toplinsku izolaciju od stiropora ili mineralne vune…
Malo smo ćakulali sa vlasnicima konja, Ivona je pomazila njihova dva totalno isprepadana psa čuvara, koji očito skoro nisu vidjeli tako puno dvonožnih čudovišta i krenuli oko 15:00h još dalje u šumu, prema Starom magazinu. Tamo je sada zaštićena zona gdje se crpi voda za piće koju troši najmanje polovica stanovnika južnih dijelova Papuka, tako da smo se suzdržavali od male nužde narednih par stotina metara. 😉
Sve u svemu bilo je to nekih 25km pohoda po najrazličitijem terenu koji je varirao od plus/minus beskonačno. 🙂 Na primjer hodali smo makadamom koji po mnogim karakteristikama nadilazi brojne međugradske asfaltiranje ceste kakvima se redovito vozimo, pa sve do krajnje nepristupačnih i neprohodnih staza obraslih kupinama i divljim ružama.
Tijekom pohoda je uglavnom sjalo sunce, uz više no ugodnu temperaturu, sve do zadnje pauze gdje smo dokrajčili izvanredne Spomenkine kolače i brojne slastice od ostatka družine. A tada je zapuhao sjeverni ledeni vjetar što ledi krv u žilama i temperatura se naglo počela spuštati, tako da smo u tren oka navukli majice i jakne. 🙂 Nastavili smo još malo cestom i susreli našu daruvarsku logistiku.** Sa Škodilakom je došao Slavko Pokorny Sliva i povezao sve vozače (Josip, Sadik, Miro i ja) od Starog magazina, pokraj Manastira Pakra do Sirača, a zatim do Novog Zvečeva gdje ja prvi izlazim i čekam, a oni nastavljaju u šumu po preostala tri auta. U povratku vozimo u koloni od 5 auta do križanja Kamensko gdje Sadik i ja ostajemo čekati, a Miro i Cigo idu po preostalih 6 članova ekspedicije. Sliva odlazi put doma, a mi se ovim putem zahvaljujemo na pređenih 150km i nesebičnoj logističkoj pomoći koju nam je pružio.
Noć je odavno pala, hladno je, ima signala i pokušavam surfati internetom, ali se T-mobile vuče kao crknuti miš i poslije pola sata odustajem, jedva sam skinuo par e-mail poruka i otvorio početnu stranicu od planinarimo.info da Sadiku pokažem gospođu Eminu na naslovnici. Još uvijek je mobilni internet izvan naseljenih mjesta i na ovakvim zabitim lokacijama prava mala avantura to jest misaona imenica, da ne kažem katastrofa! Tamo gdje ti najviše treba, tamo ga nema!? Hebeš mobilni internet u sred grada gdje svi imamo aDSL. 🙁
Vožnja tamo, vamo, tamo, je potrajala sve skupa blizu 3 sata, tako da sam uspio malo odspavati u Slavkovom autu, i malo na križanju gdje me probudila hladnoća (3°C). Na sreću nešto iza 19:00 sati stiže ostatak skupine, pozdravljamo se i krećemo svako na svoju stranu.
Vozimo se prema Zvečevu, temperatura lagano pada, a zatim kod Djedovice počinje naglo rasti i doseže čak 9°C na pola puta prema Voćinu – pravi mali toplotni udar. Zatim ponovno pada i spušta se na 0.5°C da bi se u Slatini stabilizirala na nekih 6°C iznad ništice. I to bi bilo to…
Pridružite nam se u slijedeću nedjelju kada ponovno idemo istraživati Papuk.
Miša Nicinger
I dok vozači odlaze po aute (16:06h), nas šest (Emina, Spomenka, Dražen, Igor, Davor i ja) nastavljamo hodati makadamom.. Hodamo, i hodamo, pa još malo hodamo.. iza nas je već jedan sat hoda. Od vozača ni traga ni glasa. Pored nas prolaze mnogobrojna auta, lovci koji se vraćaju iz lova, zaustavljaju se, nude da nas prebace do sela, a mi, naivni, zahvaljujemo i govorimo kako ćemo pješice.. E da smo znali koliko još ima hoda, povezli bi se s njima ooodavno 🙂 . Nakon još malo hoda, Igor i Dražen uskaču u jedan auto, ali već nakon par sto metara, izlaze i zahvaljuju pijanom vozaču na vožnji, i čekaju nas kod manastira Pakra. Od manastira nismo vidjeli ni “m” jer nas je tu već mrak uhvatio (17h). Palimo čeone lampe i nastavljamo hod makadamom. U jednom trenutku ugledali smo svjetlo u daljini i baš kad smo se ponadali da su to naši vozači otkrijemo da je to kamenolom. Prolazimo jedan kamenolom, dolazimo do drugog.. Sad smo već pomalo ljuti što toliko dugo hodamo makadamom i cestom.. Kod drugog kamenoloma dolazimo do prvog problema – križanja. Kako od vođe puta nismo dobili nikakve upute o mjestu dokle trebamo ići i koliko do njega ima, Spomenka i ja odlazimo u potragu za živim bićima, te nailazimo na stražara, koji nam priopćava dvije vijesti.. jednu dobru – u selu do kojeg trebamo stići postoje 3 birtije, i jednu lošu – do sela ima 5km hoda!!Vozače ne možemo dobiti na mobitel jer je ovaj dio Hrvatske slabo pokriven signalom.
Pitate se možda zašto nismo stali i pričekali ih, zašto smo hodali toliko dugo? Zbog temperature, koja je rapidno opadala, “zaledili” bi se nakon 10 minuta… Nastavljamo hod asfaltnom cestom, podijeljeni u dvije grupe – Dražen, Igor i ja ispred, i nekih 100-njak metara iza nas Davor u društvu dviju dama. Sad već i sa žuljevima, ovaj put čvrsto odlučujemo stopirati prvi auto koji naiđe. Moram li spomenuti da smo u takvoj zabiti bili, da je prvi auto naišao nakon skoro 1,5km hoda 🙂 … Nas troje uskačemo unutra, a ljubazni vozač vozi nas drito do birtije, u selu Sirač, gdje stižemo u 18:30… Tek od tu uspijevamo kontaktirati s našim vozačima, pa Cigu šaljemo po trojku koja je zaostala iza nas, dok Miro kupi nas. Nakon 9h hoda, napokon se vraćamo kući… Slijedeći put, osim planinarske, nosim i kartu Hrvatske. 🙂
Ivona Lozić
