Karavanke, Slovenija

13.09.2019.

13 planinara… Petak 13… Puni mjesec… Planina… (jeziva glazba u pozadini)…

Uvod u natuknicama počinje kao najava blockbuster horor filma američke filmske produkcije, ali nije. To je uvod za jedan predivan vikend hrabrih i marljivih planinara PD Dilj Gore koji su iskoristili lijepo vrijeme i otišli u Sloveniju, točnije osvojiti vrh zvan STOL, visine 2.236 m.

Pa za početak, uvijek točni i nestrpljivi za polazak, našli smo se ispred Bivše Bille kraj autobusnog kolodvora Slavonski Brod gdje smo strpali naše stvari i zaputili se put Slovenije. Ja sam imala tu sreću da sam se vozila u kombiju s našim dragim vodičem Perom koji nas je sigurno dovezao do Valvasorjevog doma pod Stolom na 1.181m. Iako je makadamski put sa serpentinama izazivao blage potrese unutrašnjih organa, Pero je to odradio ”schumacherski”.

Brzo smo se smjestili u Valvasorjev dom, upoznali se s domaćinima i naručili prva pića. Neki od planinara osvježili su se pivom, dok su neki uživali u domaćem planinskom čaju (ali ne onom što izaziva stolicu, makar… možda i je. Ne mogu to odlučiti sada.) 😊 Te je počelo ugodno druženje s drugim planinarima. Kako se noć spuštala tako se iznad doma nadvio mjesec. Mjesec je bio pun, njegov sjaj bio je poput lampe koja je obasjavala šumu i put. Prekrasan prizor. Baš sam se osjećala posebno što smo baš taj vikend punog mjeseca na planini. 😊

Željela bih Vam dočarati taj dom – dom je poput hostela s kuhinjom. Puno hrane, ugodni kreveti, topla voda, tuševi, dvorište i klupice za odmor, te borova šuma oko Vas. Nešto prekrasno. Ne bih se žalila ni da smo odlučili ostati u tom domu 2 dana, međutim, to nismo mi prkosni Diljevci iz Slavonskog Broda koji vole bauljati.

S obzirom da sam se u slobodno vrijeme počela baviti jogom, počela sam prakticirati rano dizanje i svojim cimerima u sobi sam naglasila da ću se ustati ujutro u 5:00, zatim otuširati i ići malo vježbati. NA moje ugodno iznenađenje, dobila sam pozitivan ”vibe” od jedne planinarke Ive koja je hrabro rekla da mi se želi pridružiti u istezanju. Bila sam jako sretna jer sam mogla podijeliti s nekim svoje vještine koje trenutno znam iz joge nekome tko je tek zagrebao u taj magični svijet ispravnih tjelovježbi i drugih principa koji sada uopće nisu bitni za planinarenje. 😊

I tako je meni, ali i Ivi, drugi dan u planini počeo ranim dizanjem, hladnim tušem te vanjskom tjelovježbom (nekoliko pozdrava suncu i blagih vježbi za noge), tehnikama disanja i kratkom meditacijom. Kada smo otvorile oči, vidjele smo kako sunce izlazi. Razdanilo se, a drugi planinari polako su počeli izlaziti iz svojih posteljina te dolaziti k sebi. A nas dvije, bile smo pune energije i spremne za uspon.

Uspon je krenuo oko 8:00, penjali smo se stazom kroz borovu šumu sve do oštrog kamenjara i niskog raslinja prema Prešernovoj koči, a zatim i samom vrhu Stol. Iako se nismo žurili, pravili nekoliko kratkih pauza, stigli smo za 3:30 h do vrha Stol. Pokušali smo gledati u daljinu, ali oblak na koji smo naišli nije nam dozvolio da uživamo u pogledu. Oko nas je bilo sve bijelo, s blagim probojima sunčevih zraka koje su nas grijale. Zbog nedostatka vidikovca, odlučili smo se spustiti do Prešernove koče gdje smo i ručali. Svatko je izvadio svoj obrok i zasluženo uživao. Ipak smo se popeli s 1.181 na 2.236 m za nekih 3h. To je za svaku pohvalu 😊

Nakon kraće pauze, odlučili smo ići nizbrdo ali drugom stazom, malo dužim putem, kako bi zaokružili taj ciklus hodanja. Iako mene to nije oduševilo zbog boli koja se počela pojavljivati u palcu (obećavam svima koji čitaju ovaj članak, a bili su uz mene do kraja na stazi, da uskoro idem doktoru riješiti taj problem). Šetali smo kroz maglu, pašnjake, kamenjare, borovu šumu skoro 3h do našeg prekrasnog doma pod Stolom.

Iako smo svi bili iscrpljeni od hodanja, ulaskom u dom zaplahnuo nas je miris gotovog jela na žlicu. Svima su zazubice krenule i počeli su brzo naručivati hranu. Nas troje, Ivica, Iva i ja, odlučili smo pričekati još tih sat vremena do jela koji u tom trenu nije bio gotov, a nama se baš nekako činilo da bi nam to najbolje odgovaralo. To je bio ričet. Nešto prekrasno što nas je baš oporavilo. Isplatilo ga se čekati. Kada su stigla ta tri tanjura, svi drugi su bili ljubomorni jer nisu mogli čekati. Iako ni njihova hrana nije bila loša – poput Jote ( kiselog kupusa, graha i krumpira s mesom), ali naš vegeterijanski ričet je pobijedio sve. Nakon ričeta, došla je štrudla. Zanimljivost štrudle je ta što se nije trebala peći, ali mi smo očito toliko bili uporni s pitanjima zar zbilja neće biti štrudli, da su odlučili na brzinu ispeći još jednu tepsiju za nas. Zato kažem – Valvasorjev dom nije bezveze najboljša koča u Sloveniji. 😊 Vrijedi ju posjetiti.

Nakon jela, približavala se noć, umor nas je stizao i nakon ugodnog druženja otišli smo spavati.
Treći dan, ponovno ista priča. Moje dizanje u 5, ali ovaj put uz Ivu, dobila sam još dva sljedbenika. Imati jedan grupni trening u pola šest ujutro na planini, učinio je taj trenutak nenadmašivim. Sat vremena nakon vježbi, disanja i kratke meditacije. Počeli smo se spremati za put. Bilo je vrijeme otkazivanja sobe i pokret prema novoj destinaciji – jezero Bled i Vingar kanjon koji se proteže cca 5km uz prekrasne slapove i šume. Udisati taj zrak bilo je poput terapije, odmora za oči i dušu. Iako smo taj dan proveli turistički i uz odmor, bilo je jako lijepo družiti se s PD Dilj gorom. Iako nisam često na njihovim turama zbog obaveza, ovaj me put jako ugodno iznenadila organizacija i ekipa koja je išla.

Pohvalila bih i malu Zaru, djevojčicu koja je uz svoju majku Zrinku vrlo vješto s nama popela taj vrh i bila naš mali motivator. 😊 Hvala Zara na tome.

Ne znam što drugo reći, već jednom kad budete imali priliku isplanirajte si Karavanke – Vrh Stol – spavanje u Valvasorjevom domu pod Stolom. Ljubi Vas vaša apotekarka…

Fotke: Lejsa i Petar Grubić

Lejsa Jakupović