Kanjon duboke rijeke
14.02.2016. – Valentinovo
Mrzitelji svega i svačega kažu da je Valentinovo izmišljeni praznik koji ne treba slaviti. A ja dodajem – izmišljeni su baš svi praznici poput: rođendana, imendana, godišnjica, nove godine, majčin dana, 8. ožujka, 1. svibnja i mnogi drugi, posebno ako sudionici ne vide dublji odnosno skriveni smisao takvih proslava.
Pogađate, poanta nije samo u veličanju povoda, točnije nekog događaja ili u evociranju uspomena, već je naglasak na: okupljanju, druženju, širenju dobrih vibracija, razgovoru, smijehu i svim drugim zajedničkim aktivnostima (hrana, piće, igra, ples, dodiri, …).
Npr. ja sam simpatiji poslao vlastoručno izrađenu čestitku od suhog zlata protkanu biserima i dragim kamenjem. Hoće li ona biti zadovoljna time pokazati će vrijeme, no ja sam neizmjerno uživao u pripremi i tkanju. A vi? Jeste li se iskazali ili zakazali? 😉
Danas se na startnoj crti kod “Lule” okupila jedna sasvim pristojna količina planinarskih entuzijasta (15 ljudi + 1 pas) kako bi zajedničkim bauljanjem proslavili zaljubljenost u planinarenje, saplitanje, znojenje i uzdisanje.
Sudionici pohoda:
OS – Davor (50%);
SB – Božana, Dobrila, Goran;
PŽ – Josip, Manuel, Franjo, Vesna;
VT – Mirjana, Biba;
SL – Mira, Jasna, Goran, Mario, Darko, Miša.
Nažalost, Osječani se ovoga puta nisu pojavili u većem broju, ali su zato Slatinčani pojačani Orahovčanima ovoga puta imali čak pet sudionika.
Odradili smo 20km po izuzetno lijepom i toplom vremenu, koje se tek u završnici pohoda pretvorilo u slabašnu kišicu. Vremenski prognostičari su se kao i uvijek do sada, da oprostite na izrazu “nasrali”, no to je njihova sramota.
Pohod je bilo lijep, lagan (rekao bih 4/10) i iznimno interesantan.
- Lijep jer je ljepota u ljudima tj. nama, a Papuk je uvijek zgodan.
- Lagan jer nije bio težak.
- Interesantan jer smo bauljali izvan markiranih staza.
Hodali smo pokraj iznimno lijepog Kurin potaka. Bili na partizanskom groblju Jelovac, uspentrali se na Velebit nr. 1. (864m/nv), opasno se približili vrhovima Lom, Bilo i što se kome snilo, 🙂 a zatim se divili slapovima u Kanjonu duboke rijeke. Sve skupa je bilo prošarano lijepom crnogoričnom i brezovom šumom. Visibabe su zabjelile umjesto snijega, a tu i tamo smo naišli na jaglace, šafrane i još neke biljke (kojima ne znam ime) u cvatu.
Moram reći da sam pronašao do sada najveće srce na Papuku. Kameni monolit večine 60-70 cm. Ukratko, nema teorije da to nosim kući kao onaj komad stijene (oko 8 kg) koji sam prije godinu i pol, vukao sa samog vrha Papuka i dobrano se namučio.
Planinari moji dragi, hvala vam svima na ugodnom druženju. Vidimo se. 🙂
Miša Nicinger
