Do Kaptola i nazad…
27.06.2009.
Naša mala subotnja pješačko-fotografska avantura uobičajeno započinje na Jankovcu. Trebam li uopće napisati da su Šapice u punom sastavu – “Ona & Ja” s tim da je idejni guru, planer pohoda, vodič, a tko drugi do Ona – glavom i bradom – The Ivona. U Ćeralijama pjevamo pjesmicu “Pada pada kišica na zelenu travu, pada pada kišica i na moju glavu…” Između Ćeralija i Drenovca susrećemo poveliku i dobro opremljenu biciklističku povorku koja piči 100 na sat, po mokrom asfaltu ali već poslije nekoliko stotina metara kiša prestaje kao rukom odnesena, cesta je potpuno suha, a pogleda na Papuk upravo prekrasan.
U ranim jutarnjim satima, negdje oko 11:28h parkiramo na skoro praznom Jankovačkom park-placu i po lijepom i suhom terenu krećemo put Kaptola preko Češljakovačkog visa i nekim manje poznatim stazicama, što će u nastavku pohoda rezultirati izgubljenim kompasom. 🙂
Prvo što je Ivona, poslije nekog vremena uspinjanja ugledala, bile su krupne sočne šumske jagode koje očito nitko ne primjećuje, a još manje bere. U kratkom roku nabrala je punu šaku sočnih plodova i zdušno ih popapala – gric njam, mljac. Malo dalje po cesti leže male, slatke i crvene divlje trešnje koje zbog svoje visine nitko živ što hoda na dvije noge, ne može kušati, niti brati – nadam se da ih makar ptice i vjeverice konzumiraju… Ima tu i malih divljih krušaka, a prava poslastica bilo je otkriće ogromnih količina šumskih malina. O da, dobro ste pročitali, pravih pravcatih malina. Količine ovih sočnih plodova su takve da bi se vagon (10 tona) mogao napuniti u kratkom roku, dakako kada bi se ljudi mogli nekako natjerati na odmak od automobila, televizora, kompjutera, šoping centara i sličnih zala suvremenog života. I na kraju tu je sjeme medvjeđeg luka to jest srijemuša čije crne bobice prosto mame na skupljanje i pokušaj sadnje u vrtu. Nakupili smo stanovite količine tih sjemenki pa ćemo ih pokušati geografski rasprostraniti. S obzirom da Šafran, Jaglac, Božikovina i mnoge druge biljne vrste (paprat, puzavac, bodljikavo grmlje i svakakvi šareni listovi) uspješno rastu u našem vrtu, pokušati ćemo zasaditi Borovnicu i Medvjeđi luk pa ćemo Vam javiti rezultate – jer mi ne devastiramo…
Na Češljakovačkom visu, je bez obzira na visinu od 825m zbog guste šume naprosto nemoguće dobiti signal “dragih nam” i manje dragih GSM operatera. I dok šapica Ivona piskara po upisnoj knjizi, Šapetina Miša to jest ja odlazi do vidikovca kako bi se na kratko spojio na “mrežu svih mreža”, dakako iz strogo poslovnih pobuda. Ne mislite valjda da sam išao provjeriti vremensku prognozu!? 😉
Čestitke djelatnicima Parka Prirode Papuk na uređenju staza i platoa na vrhu i oko vidikovca. Prvo i osnovno puno je lakše hodati, manje se pokvase hlače i cipele kada pada kiša, a i ljepše je za vidjeti i fotkati. Netko je na sred čistine na ČV-u ostavio maleni i potpuno ravni komad debla (hvala) visine 12 cm, a promjera 20-tak centimetara koji odlično glumi panj to jest stativ, na koga se postavi fotografska kamera i rade planinarski auto portreti… Zbog pokošene trave i lijepog komada drveta – imamo definitivno najljepšu fotku sa nekog vrha ikada napravljenu! Horizont je idealno ravan i niti jedna vlat trave ne zaklanja naše umorne face dok poziramo na vrhu svijeta, khm dobro nije baš vrh – nedostaje nam jedna nula ili slikovitije rečeno nešto sitno kilometara… 😉
Idemo dublje i još dalje u šumu, a tada počinju prve kapi kiše i sve ih je više i više dok se mi spuštamo sve niže i niže… Moj inače vodonepropusni Pentax K10 ipak uspijeva dobiva nešto H2O-a i na kratko otkazuje poslušnost. Ivona ima biciklističku kabanicu koja pokriva sve (tijelo, glavu, ruke, noge, foto aparat i ruksak) a ja neku malu političku kabanicu koja štiti tek manji dio “mene”. Dakako čim sam došao doma zamijenio sam kabanice i “političku” stavio na bicikl, a onu lijepu veliku biciklističku koju nam je mama kupila u Deutschland-u (hvala mama) ubacio u ruksak i tako je prekrstio to jest prenamijenio u planinarsku kabanicu. Ako kupujete kabanice za planinarenje gledajte da to bude uistinu velika (čitaj ogromna) pelerina koja će Vas i svu Vašu opremu u potpunosti zakloniti od kišnih kapi jer planina je lijepa ali i nemilosrdna. Znate onu “Voda i vatra su dobre sluge, a loši gospodari!” e tako je i sa šumom i planinom – sve je dobro dok je dobro, a kad krene po zlu treba biti dobro opremljen i spreman na sva iznenađenja… Znate ono; suha odjeća, komplet za prvu pomoć, pištaljka, baterijska svjetiljka, kompas, karta, nož i tako to… Imali smo sve osim što je jedna naša šapica (neću reći koja samo ću je diskretno pogledati) zbog težine ostavila nož doma, a zbog zaboravnosti nije ponijela rezervnu bateriju za Pentax K20d. Sva sreća pa ima mene. Tri put hura, dakako za mene! 🙂
Uglavnom prošli smo razna mjesta i križanja i na kraju stigli do Isusa Krista. Ma ne nismo otišli na nebo! Stigli smo do mjesta gdje stoji pravi, pravcati križ i siroti razapeti Isus Nazarećanin a na njemu ispod piše “Gospodin Isus Krist reče dođite k meni svi koji ste umorni i opterečeni i ja ću Vas okrijepiti.” 
Tekstopisac ili kameno klesar je bio malo nepismen pa brka ć i č kao da je to važno? Bitno je da su imali dobre namjere i da ih to niti najmanje ne “opterečuje”. 😉 Da mi je znati koji je pametnjaković uopće smislio tu foru sa tvrdim i mekim ć i č i zadao silne muke djeci u školama tako da 90% hrvatskog puka uopće ne zna razliku između tih grafema!? U našem krasnom hrvatskom jeziku postoji fonem č i grafem č, isto tako postoji fonem to jest glas ć i grafem to jest znak ć, zaista nema nikakve potrebe za dodatnim kompliciranjem i glupostima tipa tvrdo č i meko ć – no dobro – svima je jasno da treba i dalje uzaludno trošiti silni proračunski novac na besmislice i primati plaću za ništa… Nije njima birokratima lako. 🙂 Prvo smišljaju kako narodu uzeti novac kroz silne poreze, a onda po cijele dane izmišljaju gluposti da taj novac potroše – tvrdo i meko – e baš svašta! Da nije tužno bilo bi smiješno… 🙁
S obzirom da se nismo pomolili kod križa, svevišnji nas kažnjava polusatnim lutanjem kroz šumu i uzaludnim traženjem pravog puta. Jesam li Vam rekao da nismo išli po planinarskim markacijama, jer ih tamo baš i nema, nego po e-mail poruci? Nisam!? Pa sad Vam kažem… 
Ivona je dobila pisani naputak od g. Mesića (ne tog Mesića – taj ima važnijeg posla), u pitanju je naš Miro Mesić iz PPP-a. Uglavnom zbog kiše nam se otopila boja na e-mail poruci (hahh, koja isprika) pa smo krivo skrenuli i završili negdje, pa nigdje, a zatim opet negdje i na kraju se vratili do nigdje, odakle smo izbili na neku šumsku aveniju koju su motornim pilama, sjekirama i buldožerima samo za nas (čitaj izgubljene duše) napravili vrijedni šumski radnici… 😉 Poslije poduljeg spusta dolazi MM sa Golfom II i spašava nas hodanja po šumskom bulevaru. Umjesto da u Kaptol stignemo ovjenčani slavom i znojem lica svoga, dolazimo autom i tako propuštamo svečani mimohod i doček kakav Šapice inače zaslužuju. 😉
Kaptol je malo lijepo mjesto sa puno kafića u centru mjesta i povelikim i dobro očuvanim zidinama zamka na kome piše “Kaptol srednjovjekovni grad iz 14. stoljeća, sjedište Požeškog zbornog kaptola osnovanog početkom 13. stoljeća.” Cilj pohoda nije bilo samo hodati već i prisustvovati viteškom turniru koji su nas ostavili bez daha, a povremeno i bez sluha. 😉 Bila je to izuzetno lijepa i po mnogo čemu zastrašujuća ali i vrlo zabavna te oku ugodna viteška manifestacija. Sve čestitke i zahvale našim domaćinima na srednjevjekovnoj zabavi koja se ne može opisati riječima i svakako je treba u živo pogledati i doživjeti. Da se ovaj pohod ne pretvori u reklamu Viteškoj skupini, recimo i to da smo u Kaptolu imali bliske susrete sa Šapicama iz Slatinske obitelji Žubrinić – Matej, Jurica i mama Lareta kao i ne šapica Davor, koji misli da je cool ne biti planinar. Još ćemo mi njemu pokazati boga planinara i natjerati ga na promjenu vjere i orijentacije – nije sve u farmi ima nečega u šumi i planini. 😉 Zašto spominjem farme? Pa jednostavno Davor i ja smo farmeri. Naime on ima brojna grla stoke na stočnoj farmi, a moja malenkost brojne Internetske poslužitelje na farmi servera. 🙂 To nije razlog da ne provodimo vikende pa šumama i gorama naše zemlje ponosne sa milim i dragim XYL-kama (radio amaterska kratica na telegrafiji, označava suprugu odnosno eX Young Lady). Jel’ tako? Tako je! Davore majica te čeka, samo moraš sa nama od Slatinskog Drenovca do Ivačke glave i dakako nazad, preko grebena Sokolina, he, he…
Na povratku nas mister Mesić vozika po raznim lokalitetima i na kraju iskrcava na dobro poznatom mjestu – Jezerce – odakle ima samo 40 minuta hoda do Jankovca – hvala – MM. 🙂 Prije stanovitog vremena Ivona i ja smo na tom križanju skrenuli lijevo i hodali nekoliko sati do Jankovca, s obzirom da je ruta tako zamišljena. Iskreno ne znam koliko je trajao ovaj pohod, zbog podulje pauze u Kaptolu, ali to nije niti važno. Lijepo smo se družili, pokisli, nahodali i proveli dan u prirodi na svježem planinskom zraku, doživjeli smo i vidjeli svašta nešto, razgibali koljena i kardiovaskularni sustav, napravili koju fotku i u konačnici sretno stigli doma.
Vozdra svima koliko Vas ima – možda se sretno uskoro na nekom novom pohodu, uzbrdici ili nizbrdici, a možda i ne ako Vam je daljinski upravljač miliji od zdravlja…
Miša Nicinger
