Haj ho, haj ho…
30.01.2011.
Najmanje jednom godišnje, Šapice okupe takoreći svu nejač, mame i tate kako bi barem na nekoliko sati neplaninarske snage osjetile čari planine i igre na snijegu. Kao i uvijek Ivona pokreće blagovremenu “lavinu događanja” i priča priče u osobnim kontaktima, na forumima, putem brzoglasa i dakako putem elektroničke pošte. I znate što – uspijevamo okupiti znatan broj Šapica na ovaj pustolovno-snježni pohod. Zašto pustolovni možete saznati kasnije…
Iz Slatinskog kraja kreće nemala ekipa iz različitih pravaca očiju uprtih u jednu poveliku gromadu načinjenu prije par stotina milijuna godina od kamena, drveća i katkada od debelog snježnog pokrivača. Darko je krenuo pješice iz Slatinskog Drenovca i zahvaljujući preciznom tajmingu prvi stigao na Jankovac – svaka čast majstore. 😉 Ubrzo su pristigle višnjevačke Šapice Ivan i Jasna koje nikada ne kasne – k vragu! 🙁 Moramo im jednom napraviti kakvu diverziju da se naslađujemo. 😉 No dobro oni su precizni, a mi smo mladi i lijepi. 🙂
Ako izuzmemo Darka koji je odradio blizu 6,5 sati hoda, Ivan, Jasna, i moja malenkost nakupili smo nešto malo više od 5 sati hodanja (Jankovac – Tauberove stijene i nazad) i po tko zna koji put obranili čast Šapica. Nije nešto, al’ nije da nije! 🙂 Teško je prepričati sve naše kombinacije na pohodu s obzirom da nismo bili cjeloviti na svim dijelovima staze, bolje rečeno nikada do sada nismo ovako čudnovato i razjedinjeno hodali.
Ivona, Antonija su bile malo sa nama, malo nisu, Mario je bio većim dijelom. Ivona se uspinjala sa nama do Nevoljaša, a onda je nekoliko sati uživala na snijegu i pazila na drugu djecu. Trebam li uopće smomenuti da se na kraju spustila od Anđine do Jankovca na “bordu” i bila silno sretna – presretna.
Na Nevoljašu smo zatekli planinarsko sklonište bez ijednog komadića drveta i bez sjekire, pa smo sakupi stanovite količine grana, izlomili ih kako smo znali i umjeli i naložili vatricu. Kasnije smo pronašli pilu i malčice se poslužili. Baš kad se vatrica rasplamsala i prostoriju ispunila dimna zavjesa stigli su naši ISPO prijatelji iz Virovitice, Osijeka i Požeškog kraja, pa smo se malo družili, ispričali i krenuli svako svojim putem. Zbor različitih pobuda, nakana, rasporeda automobila i obveza sa najmlađim Šapicama jednostavno nismo mogli drugačije.
Temperatura na pohodu kretala se između -2° i -4.5°C dakako riječ je aproksimativnoj odnosno odokativnoj procjeni. Naime voda u bocama se dobrano smrzla, a u autu tijekom dolaska i odlaska je pokazivač ispisivao slične vrijednosti temperature, tako da nisam puno fulao. Visina snijega varirala je od 15 – 40 cm. Srećom na većem dijelu postoji prtina koju smo tijekom pohoda malčice doradili, a bogami na nekim djelovima staze i stvarali. Najviše snijega ima na skijaškoj stazi Nevoljaš. Inje je prekrilo cijeli sjeverni dio Papuka, a na Lapjaku je zima nekako blaga i umiljata, stoga ne čudi da smo pronašli prve cica-mace. Ovoga puta od šumskih zvijeri ni traga ni glasa, valjda su ih ogavni lovci utjerali strah u kosti. 🙁
Ako niste bili sa nama, sigurno vam je žao – i treba vam biti! Ipak i unatoč svemu, pozivamo vas na pohod u slijedeću nedjelju, a do tada bacite pogled na našu fotogaleriju.
Miša Nicinger
