Dolazak ranog proljeća
10.03.2013.
Nevjerojatno ali istinito – danas je zavladala prava, pravcata pomama, da ne kažem otimačina oko toga tko će pisati ovu priču. Morao sam staviti veto i izreći povijesno DOSTA!
Današnju priču pišem ja, a ubuduće neka odluči ždrijeb odnosno izvlačenje slamki. Svi se složiše i evo nas u istom nepretencioznom stilu, onako zdravo seljački. 🙂
Organizator pohoda Ivan the Lončarić, sukladno najavama i planovima, uspješno je motivirao i poveo Šapice i one nesvrstane u šetnju od Seone, preko Bedemgrada do Paulinovaca i Lončarskog visa, a onda malo putem, malo stramputicama, okolo-naokolo nazad do Seone.
Hodalo se 4 i pol sata, plus svi oni silni zastoji, turistički obilasci, naslikavanja, upisi u knjige, ručak i druženje sa 90-ak planinara iz PD Bršljan Jankovac koje smo sreli putem. Sve u svemu pohod je potrajao 6 i pol sati, odnosno toliko dugo smo bili na nogama.
Tijekom boravka na Krndiji (izvini Papuče naš dragi) nailazili su svakojaki oblaci, a sunce se pojavljivalo i nestajalo poput Davida Copperfielda. Iako se kiša osjećala u zraku, tek na Lončarskom visu dobivamo naznake da dolazi oluja. Vjetar počinje zastrašujuće hučati, sporadične kišne kapi prerastaju u pljusak i testiraju izdržljivost naših kabanica, jakni, hlača i cipela. Ubrzo slijedi smirivanje, odnekuda je isplivalo sunce i pojavilo se azurno plavetnilo.
Ukratko, baš kako i priliči ranom proljeću – koje samo što nije stiglo u naše krajeve. Još koji dan i eto ga, tu je, samo što nije…
Ekipa manje-više standardizirana: Ivan, Jasna OS, Vlasta, Jasna SL, pas Bigi, Mirjana, Ivona i Ja. Jedino nam je Miroslav najavio izostanak i zato je cijeli dan štucao koliko smo ga spominjali. Tako mu i treba! 😉
Silno su nas obradovali susreti sa hordama planinara iz Osijeka, vidjeli smo Ružu i Željka iz Našica, neke nove klince i klinceze, poznata lica i prozborili poneku šaljivu i kurtoaznu rečenicu sa poznatim i nepoznatim hodačima u prolazu.
Zahvaljujući ovoj turističkoj turi imali smo vremena i prostora za hodanje u paru i neparu, za pretresanje aktualne političke situacije, olajavanje svih nemilih i nedragih ljudi, za odmjeravanja, dobacivanja, razbacivanja frazama, aludiranja, šale i doskočice, prisjećanja, pametovanja, sve to začinjeno smijehom i dobrim vibracijama.
Imam veliku želju pozdraviti i vidjeti neke drage ljude sa prošlih pohoda iz Slatine, Osijeka, Našica, Požege, Virovitice, Sl. Broda, Vinkovaca, Đakova, Belišća, Kutjeva,… koje izgleda jedino Papa Štrumf uspijeva okupiti i spojiti u “Mirino jato”. Sjetim se povremeno i svih bivših šapica ali što je tu je – svatko od nas je kovač svoje sreće. Bolesnima želim brz oporavak i povratak u naše redove, a svim drugima poručujem – pamet u glavu i dupe uza zid! 😉
Dragi naši planinarski supatnici, živi i vazda sretni bili. Do novog znojnog susreta sa vama – doviđenja.
Miša Nicinger
