Dječja radost
24.01.2010.
Ima li što ljepše od dječje graje, smijeha, rumenih obraza i pokoje smrznute ručice? Vjerovali ili ne ima u Slatini ili preciznije rečeno na našem omiljenom i nadaleko poznatom Papuku. 🙂 Odavno je poznato da su od male djece jedino ljepše “mame sa malom djecom”. 😉 S obzirom da se nježnijem spolu više sviđaju “tate sa malom djecom”, koristim prigodu i pozivam sve očeve sa dječicom na šetnju po brdsko planinskim predjelima i friškom zraku, pa neka ženske uzdišu.
Čak četiri automobila kreću put Slatinskog Drenovca sa ukupno 17 putnika. Tu su stare, nove i najnovije Šapice; Nikolina, Tihana, Sanja, Lareta, Antonija, preko nekoliko komada djece raznih uzrasta i spola, dakako autor teksta i par kilograma hrane, slatkiša, termosica, a zatim i bezbroj sanjki i raznih bezimenih spravica za spuštanje po snijegu. 🙂 Antonija, Ivona i ja krećemo pješice iz Slatinskog Drenovca, a cure voze prema Jankovcu i na pola puta parkiraju, iako su mogle komotno voziti sve do Anđine kolibe. Zbog prevelikog straha od zaleđene ceste, slatinske mame sa djecom ostaju na Jankovcu, a nas troje, bez sitne dječice, odlazimo Talijanskim jarkom do požeške ekipe koja se sanjka i loži vatricu na visini od 720m/nv pokraj vrha Nevoljaša koji je 20 metara viši i 100 metara dalje od planinarske kuće. Kod odvajanja na greben Sokoline, Ivona mi pokazuje tablu na kojoj piše “Klak 15min.”, a treba pisati “Klak 15 vratolomnih minuta”. 🙂 Cigo, Cigo, pa tu samo Geronimo i ti možete proći!
Antoniji je ovo prvi ozbiljniji pohod uopće, te prvi po Papuku! Nedavno je pohodila Slatinsko prigorje, a jučer Krndiju (Kutjevačko Vincelovo) tako da je danas imala vatreno krštenje, ali nije to ništa. Kako je krenula uskoro ćemo je vidjeti na Ivačkoj glavi, Velebitu, Julijskim alapama i Himalaji. 🙂 Kraj planinarske kućice na Nevoljašu nas dočekuju; Nada i Marijan, Ana i Ante, Dražen i Manuela sa Darijom (5.g.), Josip sa Emom (6.g.) Cigo, Davor i Miro. Dok cure sanjkaju, dečki peku slaninu i kobasice, režu kruh, luk, papriku, a tu su i razni domaći kolači. Punimo prazne želuce, cugamo ostatke tekuće vode u zaleđenim bocama (ostatak ekipe pije vatrenu vodu), a zatim posjećujemo vidikovac i grijemo se pokraj peći u skloništu. Zahvaljujemo Josipu Ciganoviću na loženju vatrice koja nas je sve skupa lijepo ugrijala i razgalila. Cigo svaka ti čast! 😉
[ad#utext]
Iako pomalo nevoljko, od Nevoljaša do Jankovca se vraćamo autom koji vuče Ivonu na saonicama, prosječnom brzinom od 25km/h, u čemu je mala plava Travničanka (Lareta jel’ ovako dobro?) izuzetno uživala i sad je sretna, presretna. 🙂 Sa Jankovca, Ivona nastavlja sanjkama dolje, a Antonija i ja idemo Nadzorničkom stazom, puno brže no na usponu, tako da se u konačnici susrećemo na cesti poslije cca 20 minuta i hodamo u troje, sve do sela gdje smo parkirali Merivu. Za vrijeme pohoda temperatura nije uspjela preći -6°C i najhladnije nam je bilo pokraj ognjišta na kome smo pekli suhomesnate proizvode. Dobre su kobasice ali je u planini ipak najbolje i najpametnije jesti sendviče. Snijeg je ionako lijepe i zahtjevne staze, učinio višestruko interesantnijima, pa se nadamo da su svi uživali u ovom međužupanijskom druženju te da će sitna djeca s obje strane planine uskoro povikati “Mama, tata idemo na Papuk!”.
Žao nam je što svih 17 Sjevernjaka nije skoknulo do Nevoljaša na druženje sa Južnjacima. 🙁 Valjda ćemo sljedeći put biti uspješniji u organizaciji. Hvala svima, na druženju, klopi, ogrjevu, prijevozu, keksima, kolačićima i poziranjima. Do novog susreta sa vama, doviđenja i zadržite osmijeh na licu.
Preko nekoliko fotografija sa ovoga pohoda možete pogledati u našoj fotogaleriji.
Miša Nicinger
