Dinara: Bili cvitak
28. – 30. svibnja 2022.
Mi iz Slavonije baš emotivno doživljavamo te planinarske destinacije. Kad te put nanese u tako daleke krajeve na koje nam oči nisu navikle, gledaš i gledaš i misliš si kako je to raj na zemlji. A onda te kao grom iz vedrog neba opali stvarnost i težina života na tom područja kad samo malo okusiš čari hodanja i težine uspona tih kamenjara.
Koju smo mi sreću imali. Od jutarnjeg pljuska u Osijeku, kiše skroz do Karlovca, zatvorene autoceste za sva vozila zbog bure… do vjerojatno dva najbolja dana za hodanje koja čovjek može poželjeti. Iskreno, mislim da u cijeloj godini ima svega 5 – 6 dana s tako idealnim vremenom na Dinari. Bez kiše, bez vjetra, bez sunca, temperatura oko +15°C.
Noćili smo u Kijevu, koje je i Jura Stublić jednim stihom spomenuo u svojoj pjesmi Bili cvitak: “Spusti jedan bili cvitak tamo iznad Kijeva…”
Vjerojatno jedino mjesto u Hrvatskoj koje ima čast biti ishodište penjanja na dva vrha Hrvatske planinarske obilaznice, od kojih je jedan najviše vrh Hrvatske, Dinara. Pogled na te stijenske gromade je… stvarno ne znam koji izraz upotrijebiti. Pomalo i strah…
Možeš sto puta nekome opisati da je popeti se gore samo 9 km kontinuiranog uspona, možeš staviti i video i bezbroj slika, al ne možeš dati osjećaj težine hodanja, ne možeš stvoriti znoj koji se cijedi s lica, ne možeš opisati želju za minutnim odmorom samo da dođeš do daha… sve to moraš osjetiti sam, na svojoj koži, licu, nogama i biti spreman za hodati dalje, bez obzira što imaš osjećaj da ne možeš podići nogu, da bi samo stao i sjedio. Al’ osjećaj koji dobiješ nakon uspješnog uspona do vrha, pogled s najviše točke u Hrvatskoj… sve zaboraviš, bolovi prestaju, dobivaš krila i doslovno letiš nazad. Tek silazeći dolje shvatiš… zar je moguće da smo se toliko gore penjali!? Čak je bilo i zezanja od strane najzločestije djece na večernjem malom tulumu kao „nismo se baš umorili“. Aha. 🙂
Ostale destinacije, kojima je bogat taj kraj, ta Dalmatinska zagora, su stvarno nevjerojatne. Na svakoj od njih bi čovjek mogao satima samo sjediti i promatrati… i to se ne bi smatrao promašen život (malo se furam na japanski običaj hanami i gledanje cvijeta trešnje). 🙂
A mi smo gledali, prvo Kudin most na rijeci Krupi. Spuštaš se dolje kamenim putem u to bogatstvo vode, u to Kudino graditeljsko umijeće sagrađeno zbog ljubavi. Mislim si, onako, muški, nisi je baš volio kad si gradio most da bi došao do nje… mnogi bi samo preplivali. 🙂
Izvor rijeke Cetine, za koje procjenjuju da je dubok 115 metara. Kaže Ana: “Jednom prigodom su bacili crkvena zvona dolje pa su ronioci išli tražiti ih. Nikad ih nisu našli, tak’ da 115 metara može biti jako jako duboko. Vjerojatno je spomenuta povezanost s kraškim špiljskim sustavom puno veća nego što mi slutimo.”
Šarena jezera kod Knina. Ime su dobila po „promjeni boja“ u skladu s izlaskom i zalaskom sunca. Šteta što nema neki lijep parking gore na cesti prema Sinju kako bi se vidjela iz ptičje perspektive.
Izvor rijeke Krke i slap Krčić. Jedinstveni izvor u cijelom svijetu. Ušće jedne rijeke završava slapom u izvor druge rijeke, koja u daljem toku postane i Nacionalni park Hrvatske.
Da je bilo dobro, stvarno jako dobro, vidim po tome da sam već stavio tri mala smješka u tekst.
I mogu vam reći, ako ste negdje zalutali u mislima, ako nemate motiva, ako mislite što i kako dalje, pogledajte oko sebe, hrabri ljudi su tu, oko vas. Obični, svakodnevni, majke, očevi, bake, djedovi..sa svakodnevnim brigama i radnim obvezama..al sa upornošću da nešto naprave za sebe i svoj osjećaj ponosa.
Ivan Lončarić
* * *
Ukoliko trebate: webshop, web hosting, cloud, VPS, izradu, dizajn i održavanje web stranica – obratite nam se sa povjerenjem, jer Internet je naše igralište – midnel.hr
* * *
