Češljakovački vis (825m) i Trišnjica (640m)
26.12.2008.
Za razliku od prethodnih dana i pohoda, danas je zabijelio baš svuda, a ne samo na vrhovima Papuka. Ivona je već zbog te snježno bijele napasti, sretna – presretna. 🙂 Eh, a meni je snijeg oduvijek bio elementarna nepogoda i nusprodukt zime, koji te kvasi, ometa promet i što je najgore mora se čistiti. Uglavnom, krećemo sa osmjehom na licu, novim gamašama na nogama (duboke cipele smo kupili tjedan prije u trgovini “Planet obuća” po cijeni od 320kn i uopće nisu loše), sendvičima, nešto suhog voća (grožđice, banane, papaja) i preko nekoliko naranči.
Ovoga puta u ruksaku nosimo kemijsku olovku, tintu za dolijevanje (pokazalo sa da u mnogim crvenim kutijama nedostaje jastučić za žig a i bočice sa tintom su presušile), zatim durbin (od 8 do 20x povećanje), priručni multifunkcijski alat, baterijsku lampu sa LED-icama (Light Emitting Diode) i druge sitnice…
Vrh Češljakovački vis nalazi se na 820m ili 825m visine nad morem (na deblu pokraj crvene kutije i u kartama piše 820m, a na upisnoj knjizi 825m). Svladali smo ga bez teškoća, ostavili tragove u upisnoj knjizi, popeli se na vidikovac odakle zbog guste magle nismo ništa vidjeli i krenuli put Trišnjice.
Spuštamo se i zatičemo vrlo lijepo uređenu planinarsku kuću Trišnjica na 640m koju je uredilo HPD Sokolovac iz Požege. Ima tamo svega: zatvorena kućica, otvoreno sklonište, potok pokraj samog kampa, klupe i stolovi, ljuljačka, a tu je i WC. 😉 Otvoreni dio je novijeg datuma i krije prostrani stol i klupe, kamin, 5-6 udobnih ležaja na katu i dakako žig i upisnu knjigu gdje smo odmah ostavili svoje tragove (šape). Biti će da se upravo tu rodila ideja o pravljenju žiga i zastave (ili je to bilo u pohodu na Lapjak!?).
U zaklonu i ledenoj hladnoći skloništa smo malo prezalogajili, pokupili smeće nazad u ruksake, fotkali polomljeno deblo koje je umalo srušilo krov na kućici (jedna grana se zabila u krovnu konstrukciju, o čemu smo obavijestili g. Mesića iz Parka Prirode i poslali slike kao dokaz, a on je obećao javiti Požežanima) i krenuli nazad.
Na putokazu pokraj kućice piše “Jankovac 2h” i eto nas ostavljamo Trišnjicu iza leđa i uspinjemo se gore. Poslije par stotina metara markacije prestaju postojati i gubimo 15-tak minuta u pokušaju da ih pronađemo. Kružimo i jedva pronalazim ne jednu nego 6 markacija u krugu 5m kojih 100-tinjak metara dalje od mjesta gdje prestaju. Biće da su stabla posječena jer dolje ima puno odrezanih grana. Tada mi je palo na um kako bi bilo dobro imati u ruksaku, makar one žute PVC trake i klamericu za brzinsko obilježavanje staze.
Ostatak fotografija je u našoj fotogaleriji. I to je to 😉
Miša Nicinger
