Božićna priča 2019.
25.12.2019.
Prije nekoliko godina, naša je mala planinarska nakupina izrasla i krenuli smo razmišljati o unikatnim vizurama i teksturama, kako bi Šapice bile prepoznatljive i drugačije.
Dunja, Ana, Boris i Antonio
Planinarski put je manje-više svima dobro poznat. Prvo si mlad, zdrav i snažan, metabolizam uspješno spali sve što unosiš u sebe, a onda se dogodi život, sjedenje, prežderavanje, lijenost, pa silne obveze, starenje, atrofija, višak kilograma, bolesti…
Prvi logičan korak je hodanje, pedaliranje, planinarenje, trčanje, plank, tabata, znojenje… Tako uglavnom živi mrtvaci & debeljuce krenu na planinu u odjeći vulgaris (glupe hlače, šarene jakne, krznene čizmice, šminkerske patike, dječji školski ruksak bez ijedne pametne funkcije). Pa bude teško, mrziš cijeli svijet, najviše kameru i fotografa (jer si crven u licu, a znoj se cijedi), ne sviđaju ti se ljudi, njihove priče, to što su nasmijani, mladi, snažni, iskusni, puni energije…
I nekako preživiš sve to, uskladiš boje, kupiš odjeću u Decathlon-u nabaviš šminkerski buff, nekakve užasno loše i nekvalitetne gojzerice po cijeni od 200 €, koje na popustu prodaju za 100 €. Penješ se sve više i češće… Raste ti samopouzdanje, jer osjetiš da možeš, znaš, uživaš. I dođeš malo vidjeti tko su te Šapice. Odjednom naša “mala” neformalna grupa broji preko 250 članova, ima 700 simpatizera i 975 lajkera. 🙂
Ubrzo su Šapice pomahnitale i poželjele uniformiranost, iste majice, logotip, zastavu, kombi, prostorije, pa se tamo slikamo kako jedemo čips i pijemo pivo, a hodamo samo dva puta godišnje. 😉 I eto razdora. Prvo nismo uspjeli dogovoriti boju majice, a zatim niti materijal, jer pamuk se napije vode, a sintetika smrdi, a od silnih boja i veličina bi postali cirkuska skupina.
S obzirom da u ekipi imamo ljude sposobne za sve (ako ne i više od toga) naša je dežurna dizajnerica (iz PŽ) predložila izradu privjeska za ruksak, a majstor vičan u obradi drveta (iz OS) ih je trebao realizirati.
Vrijeme prolazi, rezidba voća dolazi. Imam viška grana od jabuke, kruške, breskve, dunje, šljive… Napravim nekoliko komada i donesem na startnu crtu. Skoro se potukli oko uzoraka. Joj mene joj. Bili mi prosto neugodno. 😉
Mali neugledan drveni medaljon, s obje strane ugravirana šapica, tanka izolirana bakrena žica i zaštitni znak je rođen!
Do sada ih je napravljeno preko 600 kom. Uzimalo se, dijelilo, gubilo… Konopac se pokazao najkritičnijom stavkom. Najviše je korišten onaj građevni koji koriste majstori za zidanje. Zadnju godinu koristim isključivo specijalni silk za tunolov!
Isprva su unikatni drveni medaljoni krasili samo planinarske ruksake, zatim privjeske za ključeve, naušnice, oko vrata, pa su nošene unucima (da se djeca igraju), neki su završili na najvišim planinarskim vrhovima u Europi kao dokaz našeg postojanja i boravka na njima, ima ih na plovilima (kanui na Dravi i kruzeri na Dunavu, Rajni…), putuju avionima, a od jučer su zasjali na božićnim drvcima kod trkača iz Slavonsko-baranjske trail lige, u Valpovu.
Sretan Božić i neka vas duh zajedništva drži tijekom cijele godine…
Miša Nicinger
Foto: Antonio Dujmović