Borovik trail 2022.
02.04.2022.
Senka Presečan Matijaković je napisala: “Moj prvi trail u životu, kratka staza 12 km i završila ga, na nogama, u komadu i suhe guzice, bez ekipe HGSS-a da me skupi po putu. 🙂 Prijavila sam se više kao podrška “Bradi” (gosn. suprug Darko Matijaković) jer on već mjesecima rekreativno trči, a ja sam u zadnjih 20 godina lani istrčala s Ivom dvije dječje utrke od 200 – 300 metara (jedva) i čak 4 km početkom godine s Bradom. Planirala sam prošetati prirodom, mogu i potrčati nizbrdo, ne ganjam nikakav rezultat, danima je prekrasno vrijeme, bit će to super! Eto kiše dan/dva prije traila i pada li pada… Ajde dobro bit će blata, lokvica, lišća, klizanja, malo opreznije i moglo bi biti zanimljivo, bitno da na startu nije bilo kiše! Ma ne znam je li prošlo 10 – 15 min (ja kao još trčkaram dok me većina obiđe, pa lagana šetnja) kad eto kiše, pa susnježica, pa sve lagano mokro, a nismo ni četvrtinu staze prešli… Ništa od moje šetnjice, sad lagano trči da se ne smrzneš! Uopće me nije začudilo da ja pao i snijeg, pa ja trčim mokra po šumi i blatu, kližem, uzbrdo, nizbrdo, preko kanala, grana,… a nema ni medvjeda i nitko me ne ganja! Rekli bi za prvi put ”vatreno krštenje’, iako je bilo mokro i sklisko, ali nezaboravno iskustvo i doživljaj vrijedan svake upale mišića danas! I da, nevjerovatno, ne da nisam stigla zadnja, u kategoriji kratka Ž 12 km postigla sam 12. vrijeme (7 žena iza mene, a po vremenu i 4 muška). Sve pohvale organizatorima i čestitke svim sudionicima i naravno pobjednicima! Hvala Miši iz Slatine i Luciji na slikama! Između ostalog, kako djecu uvesti u zdrav život i sport, nego uz prirodu i kroz vlastiti primjer… Ako sam ja uspjela (sa svojim leđima i oštećenjima) – mogu svi, a ja sad sigurno neću stati, dokle god mogu.”
* * *
Marija Bešlić je napisala: “Borovik trail 2022. mi je nakon prošlogodišnjeg Mazator traila (32 km) – najteža utrka kojoj sam sudjelovala. Staza je sama po sebi odlična, trčljiva, jako malo ceste, ma nešto za poželjeti. Ali to sve padne u vodu kad dobijete dva dana kiše koja je sve razmočila, punooo snijega tijekom trajanja utrke i naravno blata do guzice. Mislim da bi trebali zamijeniti slogan Neptun trail-a za Borovik trail ipak je ovo utrka koja nas zablati do suza, a kad bi barem ovo blato bilo zlato – bili bi smo bogati. 🙂
No da krenem redom… Do 8-og kilometra ostajem sama, jer je dio ekipe prebrz i ne mogu ih pratiti, a drugi dio je toliko spor (ne bi čovjek povjerovao da ima sporijih od mene) da ih ne mogu čekati. Snijeg “krpenja” kao što nije padao niti tijekom najveće zime i lagano ne osjećam ruke, a i tijelo mi se toliko pothlađuje da mi je teško i disati. Slijedećih nekoliko kilometara spominjem organizatora “jel nije mogao neko bolje vrijeme naručiti”. Ako im se štucalo, eto to je zato. 🙂
Prije druge kontrolke susrećem druge trkače jer jedan dio moramo ići po istom tragu i vidim da je i njima jednako teško kao i meni, uf. Zadnja grupica je već tada bila gotovo kilometar ispred mene, a dalje se ta udaljenost samo povećavala. Tu je došlo do izražaja moje kratko iskustvo na dužim stazama, a nije da mi je vrijeme pomoglo. Štrumfam dalje, prolazim HGSS koji su toliko sretni što se nisam izgubila kao prethodni vikend. A dobro… ne mogu baš svaki put zalutati. Susrećem trkače koji su krivo otišli stazom, te ih usmjeravam na pravi put. Bravo ja! 🙂 Nažalost dečkima je to prvi trail u životu, nadam se ne i zadnji, te ih ostavljam iza sebe i nastavljam trčkarati / hodati dalje.
Napokon sam se dovukla do zadnjeg spusta i tu ide moja jedina zamjerka. Na spustu nema nikoga, uvijek se na tom najzahtjevnijem dijelu stajao barem jedan ako ne i više članova HGSS-a jer je stvarno sklisko. A dobro, sva sreća pa sam se spuzila na sve četiri, ako ne ide drugačije onda mora tako. Do kraja me dijeli još 2 km asfalta. Sklizav teren uzrokovao je grčeve u nogama, pa zadnje kilometre prelazim više hodajući nego trčeći, a i zaledila sam se. Doduše uspjela sam ubrati i koji cvijetak i stići do kraja. Sudeći po “neviđenom” odboru za doček – rekla bi da su se ili zaledili ili im je dojadilo čekati. 🙁 Bilo kako bilo – meni je bilo ludo, prehladno ali nezaboravno. Sad slijedi odmrzavanje.” 🙂
* * *
Damir Kligl je na svom FB profilu napisao: “Nakon prošlotjedne utrke na Pagu (Life on Mars Trail) bilo je pitanje koliko sam se uspio oporavit ali sudjelovanje nije bilo upitno. Snijeg, hladnoća i blato obilježili su ovu utrku koja je unatoč vremenskim uvjetima bila jako dobra i zanimljiva do samog kraja. Start uobičajeno težak, uvijek mi treba više vremena da uđem u utrku i već nakon 5 – 6 km gubim priključak za vodećom trojkom i ostajem iza oko 100 – 150 m. Srednji dio polako ulazim u ritam i pojačavam tempo te hvatam priključak i slijedim odlični dvojac Marko Duvnjak i Dejan Radanac. Zadnij dio staze tehnički zahtjevan s puno blata i tu se odvajam u pokušaju stvaranje prednosti za planiranih 60 sec. jer u zadnja dva kilometra asfalta nemam šanse s ovom dvojicom. Djelomično uspijevam, imam 30-ak sec. prednosti što je ipak nedovoljno za brzi vlak (Marko Duvnjak) koji me stiže u samom finišu i zasluženo osvaja prvu poziciju, a ja zadovoljan drugim mjestom. U nastavku kupanje u hladnom jezeru tj. ispiranje blata, pa grah, pivo, druženje s ekipom. Čestitke svim učesnicima jer za današnji trk trebalo je dosta hrabrosti i ludosti.” 😀
* * *
Krešimir Valentić je u svom FB obraćanju javnosti izjavio: “Danas nije bio moj dan. 🙁 Od jutra nije bio dobar osjećaj i razmišljao sam kako odustati, jer nisam želio po blatu zaraditi neku ozljedu tjedan dana prije ‘100 milja Istre’. Odlučim to odraditi u sklopu treninga, pa koji god da završim… Počeo je padati gusti snijeg i vidljivost je bila slaba. Nakon treće kontrolke fulam skretanje i na taj način kratim stazu za 4. km., a uz mene još dvojica trkača. Ulazimo u cilj, a svi plješću i čestitaju, a mi u čudu!? Nakon što sam pitao da li su došli neki vodeći trkači dobio sam odgovor – nisu! Pitam je’l bilo 3 ili 4 kontrolne točke? Rekoše 4. a ja kažem – fulao sam i nemam KT 4. pišite DNF ili što god. Do kraja treninga mi ostalo još 10. min i odlučim to još odraditi, ali nakon 3. min. odustajem jer sam već dobrano bio mokar i pothlađen.”
..:: Relive duge staze 23 km ::..
* * *
I još malo ja… Tek toliko da se osjeti i moje prisustvo, na ovom lijepom sportskom događaju, na još ljepšoj Dilj Gori i jezeru Borovik. O da…
Kao što možete vidjeti na fotkama i video zapisu – vrijeme je bilo baš grozno, mokro i hladno sa temperaturom od +3° C brrr, a uvjeti na stazi užasni, blato, kiša, snijeg, pa opet malo kiša, mračno sivo nebo bez trunke sunčevog svjetla. Sve to znači studen u kostima i očajne fotografije, što zbog nedostatka svjetla, što zbog mokrih objektiva na fotiću i GoPro kameri. Brisao sam ih mokrom odjećom, pazio, sakrivao u njedrima, ali ništa nije pomoglo. Tražio sam kišobran ili šator ali mi nitko od natjecatelja nije htio posuditi. Baš su zločesti. 🙂
U jednom dijelu video zapisa spominjem stube u zemlji i vrijedne organizatore, a u stvarnosti su ih planinari iz PD Đakovo iskopali krajem 2021. godine. Riječ je o skliskim i kritičnim dionicama planinarske staze kojom ide ruta Malog Borovika. Nije na odmet spomenuti, da su upravo planinari zaslužni za prohodnost i obilježavanje svih staza u Hrvatskoj…
Pohvale organizatorima:
- Startni paket sadrži pamučnu majicu (za pokazivanje u gradu) bez reklama. Roza majica je strukirana i namijenjena ženama, a siva muškoj populaciji. U vrećici se nalazi energetski napitak, bonovi za hranu i cugu, sitne reklame i dakako nepersonalizirani startni broj, sa mjestom za “cvikanje” kontrolnih točaka. Nema broja telefona organizatora, niti zemljovida. No kako na jezeru Borovik nema nikakvog GSM signala, broj telefona je nebitan. Sa druge strane broj pripadnika HGSS-a je bio velik, a oni su naoružani kvalitetnom radijskom vezom i stvarno su nas dobro pazili i brinuli se o svakom natjecatelju, posebice ovima na začelju. Sve pohvale!
- Duga staza ima 4 KT, a kratka 2 kontrolne točke. To je dugo očekivana inovacija kojom se podiže regularnost natjecanja i smanjuje mogućnost namjernog ili nenamjretnog kraćenja staze. Upravo su uvođenjem “kontrolki” organizatori ovu utrku digli na višu razinu.
- Spomenuti ću i nagradni fond: 1. mj. – 3 butelje vina i medalja, 2. mjesto – 2 butelje vina i medalja, 3. mj. – 1 butelja vina i medalja. Nije puno, ali nije ni za baciti. 🙂
- Dugo nismo za klopu imali grah. Znam, znam, ali ovaj je grah bio baš dobar. Malo graha, puno suhog mesa, kobasica i slanine. Pikantan i odmjeren, kruh za umakati i tanjur za polizati.
- Dodajmo tome: parking, čvrsti objekt, grijanje, toalet, stolovi, klupe, stolice, podmetači za guzicu, uslužna ekipa, svakakva jela i pića…
- DJ na visini zadatka, razglas i voditelj malo preglasan (malo više), a ekipa za mjerenje vremena je imala uistinu tešku zadaću – sjediti i smrzavati se. Uf. Svaka čast.
Pokude su za divno čudo zanemarive (minorne) pa ih ovom prilikom neću niti spominjati. Ali ako se nagodinu pokvare – ima da ih olajavam na svim sredstvima javnog informiranja i dezinformiranja. 🙂
Od Šapica je najbolja naša jedna jedina jedinstvena Ivana Petrović (3. mj. – duga staza). Marija Bešlić je tako reći prati u stopu, od muškaraca jedino je pobrao bodove Alen Jakob, jer Danilo Cimbaljević nije došao na utrku, dok ostatak Šapica zbog bolnih nogu odrađuje prvi put (poslije 5 godina) kratku stazu. 🙁 Nemojte se uvrijediti ali i dalje smatram da je druga staza jedina kategorija vrijedna truda i hvalisanja. No, kako je krenulo – biti ću sretan ako budem uopće mogao trčati u bilo kojoj kategoriji, tako da… nikad ne reci nikad. Jbg. 🙂
Nažalost i dalje mnogi natjecatelji ovakve utrke u prirodi – promatraju iz prizme cestovnih trkača, iako jedne sa drugima nemaju baš puno toga zajedničko! Cestovne utrke su brze, monotone i služe uglavnom za nabijanje i uništavanje nogu (ma koliko mi šutjeli o tome). Trail u prirodi je zamišljen kao svojevrsna uživancija, zabava, suradnja, istraživanje, orijentiranje, traženje puta, gledanje gdje se staje, svladavanje prepreka na različite načine (možete trčati, hodati, ići na sve četiri ili se spustiti na guzici, dozvoljeni su štapovi i sl.) ali i ono najvažnije pomaganje drugim sudionicima. Na brdskom trailu se aktivira znatno više mišićnih skupina, nego na cestovnim utrkama, što snažno utječe na opće stanje organizma. Generalno, smatram da kontrolnih točaka treba biti duplo više, da trebaju biti bolje skrivene kako bi se trkači razmilili i usporili, jer tko žudi za brzinom i rekordima, i pazi na svaku sekundu, e pa taj i takva trebaju ići na cestovne maratone. Škraping je primjer jedne vrlo lijepe orijentacijske utrke na kojim se mnogi dobro zabavljaju, a samo rijetki ubijaju i lome noge na škrapama.
Čestitke najboljima trkačima i svima koji su utrku završili, pa i onima što su zalutali i nemojte štogod zamjeriti – nije ni meni lako sa vama. Vidimo se dragi moji.
Miša Nicinger
..:: Relive kratke staze 12 km ::..
I za kraj nekoliko primjedbi drugih natjecatelja:
- Miša postao si premekan i nedovoljno kritičan…
- Organizator je najavio okrepu na stazi, a nije je bilo! U raspisu utrke lijepo piše “Orkrjepa u startnoj zoni i na okrijepnim stanicama”
- HGSS je mogao postaviti užad na kritičnim mjestima, a ne samo sjediti u autima…
Rezultati:
* * *
Ukoliko trebate: webshop, web hosting, cloud, VPS, izradu, dizajn i održavanje web stranica – obratite nam se sa povjerenjem, jer Internet je naše igralište – midnel.hr
* * *
