Baranja Night Trail 2021.

12.06.2021.

Najluđa utrka lige

Nakon duuuugo vremena opet sam na utrci. I odmah krećem na “najluđu” utrku lige. 🙂 Baranja me uvijek oduševi svojim ljepotama i težinom staze… a kažu da je tamo sve ravno. Fora mi je ispalo na startu što su se organizatori morali okupati umjesto nas, ali to je Siniši bila “kazna” zato što nam je htio podvaliti neplanirano kupanje. 😄 Staza nas je provela prekrasnim dijelovima baranjske divljine, a dio Terra Incognita bio je posebni spektakl. Tamo se moralo paziti da se ostane u “jednom komadu”. Staza je bila dobro označena, ali sam mišljenja da je 21 km za kratku stazu ipak malo previše i predugo. Dobro sam se zabavio, uživao i pozdravljam ekipu iz Slavonskog Broda s kojima sam trčao cijelu stazu!

Manuel Čarđić

Baranjka o Baranja night trailu

Turbo zahtjevna utrka. Birala sam kraću stazu i odustala čim sam ugledala cestu i civilizaciju… Prešli smo otprilike 12/21 km, sin i ja. Petnaestogodišnjak, vučem ga uvijek sa sobom, ne buni se jako. Ostali smo zadnji i posve sami u šumi, nije mi to bed, samo mi je bila velika odgovornost… Staza je bila odlična, super označena. Prva kontrolna točka bila je u nekoj napuštenoj kući na tavanu. Prefora! Valjda stoljećima tamo nitko nije kročio i onda se nas stotinu slilo unutra. Prašina, paučina, stari kredenac, propali prašnjavi krevet… Baš nešto što ne možeš vidjeti svaki dan, ja sam se oduševila. Jednom sam pala, smijali smo se. Komarci su bili nemilosrdni, stalno smo se špricali, nekoliko sam ih progutala… Ni ove godine nismo sreli niti jednu životinju. Prošle godine smo često čuli pucnjeve – ove godine niti jedan. Žao mi je što nisam privela utrku kraju, ali sam sretna što smo odustali svojevoljno i bez ozljeda, i nije mi bed jer bilo je puno ozljeda i odustajanja ove godine. Čestitam svima koji su došli do cilja! Bravo, bravo, bravo!! Nije bilo lako, provjereno znam.

Silvana Bošnjak

Baranja night trail – tamna strana Baranje

Ovaj bi trail mogli okarakterizirati trailom suza, boli i gubljenja jer bilo doslovno svega. Noćna utrka je sama po sebi izazovna, a kad ju smjestite u šumu – dobijete odličnu avanturu. Dodatan začin na sve to su bile krvopije koje sirote nisu jele danima i ukazala im se savršena prilika za pošteni gablec. 🙁 Samo da navedem duga odjeća i repalenti NISU pomogli… 🙂 Ovu priliku smo iskoristila za predivan posjet našoj dragoj Silvani i naravno prejeli se lažne krempita. Nije da nam je to baš bilo pametno ali kad žena pravi fenomenalne kolače pa di ćeš reći ne!? Na start dolazimo na vrijeme kako bi podigli startne pakete i omastili brk ukusnim slasticama koje su nam domaćini priredili. Pomno slušamo birfing o utrci iako smo svjesni da se nećemo sjećati 90% stvari ali eto domaćin se trudi pa makar da ga poslušamo.

Po završetku se utrpavamo u prikolice i krećemo na start. Za pohvalu domaćina ove godine nam je stavio stolice u prikolicu da se možemo lakše iskrcati van (velikom broju nas to je uistinu problem, a možemo se i ozlijediti). Ideja je bila da do startnih brojeva ulazimo kroz vodu ali štrik je puknuo, a naši brojevi srećom doplivali do obale. Početak utrke bi mogli opisati uzrečicom ”Kud svi Turci tud i mali Mujo” jer smo doslovno svi otišli krivo u grmlje i tek kad smo došli do Dunava zaključili kako ovo možda ipak nije naša staza. Okrećemo se i štrumfamo dalje.

Uživamo u predivnom krajoliku, prirodi, fotkamo se na bali sijena, u polju kamilice još da nema “krvopija” bilo bi idealno. Na prvoj kontrolki (tavan u kući) opći kaos. Ovo je jedna od zamjerki nije baš bilo najbolje osmišljeno, da se hrpa ljudi gužva u kući i stoji u redu do ljestvi koje vode na tavan gdje se cvika kontrolka. Doslovno sam stajala 20 min dok su drugi davali brojeve da se i njihovo ovjeri, a mi k’o idioti stojimo i čekamo. 🙁 No dobro, tko mi je kriv kad nisam među vodećima, ali ideja za iduću godinu kako to napraviti malo pristupačnije. Drveća, grana, kupina i kopriva je bilo za izvoz, a komaraca da ne spominjemo. Na kraju nam ih je bilo čak i žao jer tko zna kad su siroti vidjeli ovako slasne zalogajčiće. 🙂

Polako ali sigurno skupljamo kontrolke, malo tragamo za markacijama ali je puno lakše kad si u većoj ekipi jer više očiju vidi bolje. Surduci su se i ove godine pokazali neumoljivi blato, manjak korijenja stabala otežavalo je ovaj zahtjevni dio i pokazalo sve čari nekadašnjeg Surduk trail-a. Na 18-om kilometru su me ulovili takvi grčevi u listu da sam doslovno ležala na cesti i plakala koliko je bilo bolno. Ali sve pohvale ekipi Mazatora iz Slavonskog Broda u sastavu Ivana Perković Prpić, Igor i Jelena Šofić, koja me nisu htjeli ostaviti samu dok mi bolovi nisu prošli. Došao je i taj dan da i meni netko pomaže na stazi. 🙂

Do kraja više hodam nego trčim jer me noga užasno boli ali uspijevam se dovući do kraja. Vrijeme definitivno nije pohvalno ali staza od 21 km u kraćoj verziji je ipak prenaporna za mene kratkoprugaša.

Možda ju nagodinu malo smanje (čitaj molimo vas skratite stazu). Staza je bila većinom dobro markirana, a negdje su bile poskidane oznake jer nekima to smeta iz nama nepoznatog razloga. Ovu godinu je obilježilo dosta odustajanja što zbog ozljeda, iscrpljenosti ili prezahtjevne staze. Bilo je i lutanja ali sve je to čar trčkaranja po šumi i svjesni smo te mogućnosti.

Voda je bila prijeko potrebna, posebno na dugoj stazi barem još jedna okrepa, jer sam ja na kratkoj popila gotovo 3 litre vode koju sam nosila. Preporuka za iduću godinu obavijestiti o važnosti prozirnih naočala kako bi se zaštitile oči ne samo od kukaca već i od grana (neki su završili u bolnici kod oftamologa dan nakon toga). Naučili smo da koprive nisu ni upola gadne kao komarci koje sam spomenula već stotinu puta ali te nemilosrdne krvopije su me odvele na hitnu u Belom Manastiru, jer sam od količine ugriza dobila alergijsku reakciju i temperaturu. Ali me to neće obeshrabriti da dođem i slijedeće godine vjerojatno sa nekom zaštitnom mrežom oko sebe. 🙂 Do slijedećeg druženja čuvajte se komaraca.

Marija Bešlić

Moj četvrti Baranja Night Trail

Puno je toga što vam želim reći o ovoj neobičnoj noćnoj avanturi, o mojoj silnoj tehnici i problemima sa  snimanjem (sportski fotić i nova akcijska kamera), ogromnom phabletu i očajnom rezultatu, a već ste umorni od čitanja prethodnih slova i brojeva. Riskirati ću i napisati par riječi, jer sam siguran da će barem nekoliko ljudi ovo pročitati, nešto naučiti, negdje umočiti, ponešto promjeniti, i sa drugima dobra i znanja podijeliti. 🙂

Tehnika: Na leđima nosim 8.4″ phablet u teškom metalnom oklopu preko pola kilograma težine, litru i pol vode, foto aparat, novu i prvi put korištenu GoPro 9 kameru na selfie štapu od karbonskih vlakana, 3 rezervne baterije i gomila sitnica (prva pomoć, med, magnezij, zviždaljka, ključevi, papirnate maramice). GoPro 9 uspijevam podesiti, zaključati i skoro sve istražiti, osim jedne “sitnice”. Naime postoji opcija “Quick start” koja omogućava brzo uključenje kamere i odmah snimanje video zapisa. Ali nisam znao da ta opcija ima dvije funkcije. Prva, omogućuje kratki klik kojim se kamera pali i snima normalni Full HD video 60 fps, a druga mogućnost je kliknuti na gumb malo dulje i startati “Time lapse” snimanje serije fotografija u pravilnim razmacima. S obzirom da nisam čitao upute, malo sam to isprobao, vidio da stvar radi, zaključao ekran, bla bla… Naravno, sam svaki put predugo držao gumb za snimanje i u 80% slučajeva sam uključio neželjni mod, tako da mi nedostaje puno kvalitetnih video zapisa, zvuk i neki razgovori na stazi. 🙁 Sada znam. A uskoro stiže i daljinski upravljač za ruku… Ispričavam se zbog slabog iskorištavanja moderne tehnike. Uskoro na utrke nosim samo GoPro 9 i obećavam znatno višu kvalitetu audio video zapisa. Video zapisi su rađeni sa dvije kamere, pa možda nisu posloženi baš po redu. Teško je biti trkač i reporter….

Voda: Zahvaljujem se HGSS-ovcima na donaciji čak 2 litre vode. Popio sam preko 5 litara tekućine, bez ijedne kapi utrošene na mokrenje. Vode je trebalo biti na preko nekoliko lokacija, jer su mnogi bili žedni, a ja bih bez pomoći crvenih mundira bukvalno krepao na stazi.

Zaštitne naočale: Još sam 2018. godine zapamtio ovu stazu i one krajnje debilne surduke, i od tada više ne idem na trail bez naočala. Ma koliko mi šutjeli o tome – ovo je noćna utrka visokog rizika i čovjek lako može ostati bez oka. Polomljenih suhih grana u visini očiju ima u znatnom broju.

Čeona LED rasvjeta: Imam dobru i kvalitetnu lampu, stavio sam potpuno nove duracelke (voltmetrom izmjerio napon 1.6 V). Na kraju utrke sam imao škiljavo svjetlo i doma izmjerio 1.3 V što znači nošenje rezervnih AAA baterija ili dvije čeone lampe (još tereta, još zveckanja i udaranja).

Krvopije: Komarci su odvratna stvorenja i njihova je funkcija zaštita prirode od čovjeka i to je dobro. Male leteće zvijeri su ozbiljno shvatile svoju zadaću tako da su hodači najebali, posebno na usponima. Tko je trčao sve vrijeme – nije imao problema sa njima osim na kontrolkama.

Roaming: Batina je na Dunavu, na dobroj poziciji i previše blizu Srbije. Samo nekoliko minuta je dovoljno da vam napravi štetu od više stotina kuna na računu. Ne pitajte kako znam. Već dugo vremena imam isključen Roaming jer Srbija & Bosna i Hercegovina nisu prijateljske zemlje kada je mobilni internet u pitanju. Nadam se da ste zabranili spajanje na njihove bazne postaje.

Startni paket: Istaknuo bih pamučnu majicu za po gradu sa nula reklama, prekrasna medalja, jako dobar personalizirani startni broj i nekoliko zanimljivih sitnica poput kondoma, maske za lice, platnena torba. Neslužbeno smo doznali da neiskorišteni prezervativi znače automatsku diskvalifikaciju. 😉 Da mi je vidjeti aktere tog čina dok im na tisuće komarica siše krv. Haha.

Organizacija: Jako dobra, jer u Popovcu imaju parking, čvrsti objekt, WC, tekuću vodu, stolove, stolice, izvrsnu hranu dobrodošlice i onu za poslije utrke (nažalost ovaj put previše soli), dobar razglas, DJ, voditelj, ploča sa svim detaljima na stazi (tko zapamti), školski sat (razredna nastava), malobrojne ali vrijedne i predane volontere. Želja organizatora je, od ove utrke napraviti nešto posebno i drugačije sa brojnim elementima iznenađenja, osvježenja, straha, avanture, povećanog adrenalina, tj. nešto potpuno drugačije od uobičajenih i ustaljenih formi. Ulazak u vodu na startu i skidanje startnog broja sa konopca je iznimno zanimljiva inicijativa koja je rezultirala pucanjem, padom u vodu i gubitkom nekolicine brojeva. Šteta jer bi bilo zabavno vidjeti tu pomutnju, skidanje tenisica, čarapa, mokri start, mokre majice i gaćice. 😉

Staze: Kratka je bila “duga”, a duga je bila “ultra”. 🙂 Dodajmo tome: noć, skliske surduke, uspone i padove, granje, oranje, travu, koprive, komarce, dehidraciju, itd. Nešto bi trebalo promijeniti. Izbaciti surduke jer 2 km gacati po blatu, penjati se i spuštati 45 minuta stvarno nema smisla. Nisam u top formi, imam puno kilograma viška, a nisam niti mlad, ali ako mogu na polumaratonu trčati 21 km sa tempom od ~ 5 min. po kilometru, a ovdje mi je pace ~10 min po kilometru, onda tu definitivno nešto ne štima. OK prebzo sam ostao sam i bilo mi je iznimno dosadno, motivacija na nuli jer mrzim bauljati bez ikoga! Svaka čast mladim i mršavim dečkima i curama. Svaka čast! Skidam kapu i naklon do zemlje…

Doček zadnjih: Nikada do sada nisam bio zadnji i nikada Ana i ja nismo dobili ovakav buran doček. Skoro mi je drago zbog toga. Bilo je uistinu posebno. Hvala vam. 🙂

Smještaj za nas izdaleka: Prošli put smo došli u Slatinu u 03:00 sata. Ovaj put Marija rezervira smještaj (kupanje, spavanje, a ujutro doručak iz snova i božanstvena kava). Gdje? U Karancu – Bakine čarolije. Prekrasno, udobno, mirno, ukusno, a domaćini su za 10, ma za 20. 🙂 Cijene su malo više od onih u Belom Manastiru ali vrijede svake kune. Vjerujte nam na riječ. Preporučamo. 🙂

Nešto za kraj: Kako je bilo? Dobro! Doći ćemo opet… Promijeniti tehniku, taktiku, patike, dobavljače, savjetnike, mentore, sponzore… Još više se družiti i uživati, što i vama želimo. Nadamo se da će organizatori iznaći volje i snage i ponovno nas izmoriti, osvojiti, zadovoljiti… 11. put za redom.

Čestitke: Najboljima i preživjelima.

Zahvale: Tekstopiscima, koji su poslali, ali i onima koji su obećali pa zaspali. 🙂

Vidimo se dragi moji… Hvala svima…

Miša Nicinger

Rezultati:

Multimedijalne zapise su priložili: Marija Bešlić, Mario Pavičić, Manuel Čarđić