Bambiland
27.02.2011.
Bambi je prije svega lijepa, bezopasna i nadasve graciozna životinja koja voli grickati travu. To ime iz bajki za djecu postalo je sinonim za srne, srndaće, košute i jelene koji su odabrali Slavoniju za svoje stanište. Težak je život tih malih i malo većih stvorenja. Kao da ih svevišnji nije dovoljno kaznio kad ih je smjestio na ove paralele umjesto na ekvatoru, što im nije podario krzno bizona, nego im je udijelio zimu, snijeg, sjeverni ledeni vjetar, višemjesečnu strogu dijetu, još im je na vrat navukao odvratne lovačke džukele koje ih pronalaze i tjeraju u ralje tzv. zaštitnika sa puškama koji se o njima brinu hicima ispod plećke. 🙁
Danas smo vidjeli brojne postelje od snijega, niti jednu perinu, dekicu, šator, vreću za spavanje ili astro foliju. Nigdje niti traga hranilicama sa kukuruzom i sijenom. Bambići o jednom obroku dnevno i mirnom snu u kakvoj nastambi poput špilje, zaklona od vjetra, staja i sličnog luksuza ispunjenog slamom i balama sjena ne mogu niti sanjati. 🙁
Kao i uvijek do sada, na naše male ISPO susrete odazivaju se istinski zaljubljenici u Papuk, koji ga štuju bez obzira na godine nastanka i na boju pokrivača koja se više puta godišnje mijenja od bijele do sive, preko vazda zelene, a u konačnici crvenkaste, žute i zlatne. Danas je boja Papuka, kako i priliči sredini zime, na izmaku kratke veljače, bila snježno bijela. Temperatura znatno ispod ništice, vidljivost nikakva, svjetlosni uvjeti za fotografe očajni, za kamermane katastrofalni, ali je zato raspoloženje planinara bilo na nivou. 🙂
Požežani (kom. 1), Alilovčani (kom. 1), Našičani (kom. 3), Virovitičanke (kom. 2) i Slatinčani (kom. 3) ujedinjeni u 10-ero članu planinarsku skupinu uspješno su svladali sve teškoće za više od 5 sati hoda, posrtanja, padanja i poskakivanja. 😉 Oficijelni naziv pohoda na tečnom hrvatskom jeziku glasi “Mali crni vrh” što u zadnje vrijeme organizatori dovode na svjetski nivo i renome davanjem engleskih naziva poput “Little Black Peak”. 🙂 Neka, neka vide i oni u inozemstvu kakve je sve cure i dečke iznjedrila na svijetlo dana ova pitoma ravnica i podarila moćima za doživljavanje “Malih crnih vrhunaca”. 😉
[ad#utext]
S obzirom na dugogodišnji kontinuitet i kvantitet ekipe, moram pohvaliti našeg novog Šaponju koji se odaziva na ime Mario Tomić, koji polako i sigurno kroči planinarskim putem. Na svim pohodima pokazuje snagu i spretnost, i nimalo ne zaostaje nabrijanim dečkima a la Gabrijel, Željko i Cigo. Ali to nije sve! Mario ima kvalitete našeg Ivana (sjećate se Ivana?) pa se rado laća alatki i pribijanja potrganih putokaza i markacija. Tri puta hura za Maria. Hura, hura, huraaa. 🙂
Za mazohiste donosimo i kraći pregleda naše današnje rute: Djedovica, Janino bilo, Mali crni vrh, Stari grad, Voćin. Debljina sniježnog pokrivača oko 10cm, temperatura od hladno do užasno hladno, nevidljivost stalna (maglovito i sumorno). Dio automobila ostavili smo u Voćinu, dio na Djedovici pa su vozači organizirano transportirani s točke, A do točke B, odakle su vratili osobna prometala i nastavili svako svojim putem. Ivona i Miša stigli su pješice do točke C (malo dalje od križanja za Hum i Ćeralije) kada ih je Mario presreo i povezao do Slatine. Tek da se zna tko hodao, a tko sjedio zadnjih pola sata. 😉
A vi dragi čitatelji, što ste vi radili? Osjećate li se uskraćenim za puna pluća kisika, za šale i doskočice, za mokre nogice, hladnje nosiće, promrzle prstiće? Ako se u nedjelju pojavite na startnoj crti još uvijek ima nade za vas? Pozdrav svim šapicama ma gdje bili.
Što zaboravio sam fotke! Ma nisam, kao i uvijek možete ih vidjeti i doživjeti na svoj način ako školjocnete sa stolnim glodavcem ovdje.
Miša Nicinger
[ad#vijesti]