Ad meliorem fortunam ili Vražja posla
07.11.2010.
Dragi naši prijatelji (ISPO-vci, Brazilske šapice, i svi drugi)… Evo nas.. Živi i zdravi.. Napokon… Kako kaže naslov, a i stara poslovica “Do bolje sreće”, ili puno poznatije “Strpljen spašen”. Frane je kriv za naše, skoro jednomjesečno, apstiniranje od planina, hoda, Papuka. Ehh, taj Frane.
Bio je velik svega 3mm, ali ga je majstor jednim potezom i rezom dugim 1cm uklonio. 2 šava, po mom zahtjevu najdebljim koncem, i 10 dana mirovanja, pa vađenje konaca, i još 14 dana mirovanja. I sve to zbog jednog malog madeža na sred stopala. Ali eto, bolje sada, nego kad padne snijeg, ili još gore, dođe sezona kupanja 🙂
Naravno da ta 2 tjedna mirovanja, nakon vađenja konaca, baš i nisam strogo mirovala.. Zaputili smo se na jug, u berbu maslina (ovogodišnja berba bila je rekordna po količini dobivenoga ulja!). Planirane skitnje na Sveto Brdo, Stap ili Crnopac, sa prijateljima iz PD Belveder, morali smo ipak odgoditi, jer stopalo nebi izdržalo takav napor, a nije mi nimalo bila mila pomisao na ponovno šivanje. Ni kupanjac u, još uvijek toplom moru, nije pao, zbog istog razloga. Zato smo se odlučili za malu, laganu šetnju, na povratku za Slatinu.
Lani sam sa obitelji posjetila tu lokaciju u nezgodno vrijeme, što se tiče vodostaja, a obzirom da su ovih dana kiše obilno padale, i da Miša još nije bio tamo, odlučili smo s naše rute Sv. Filip i Jakov-Slatina, skrenuti kojih 30ak km, i posjetiti Vražji prolaz i Zeleni vir.
Prolazimo Ravnu Goru, Kupjak, Skrad, i strmoglavom uskom cesticom (ako se tako može uopće nazvati metar ipo asfalta, od čega je pola prekriveno lišćem, i ne vidi se rub), spuštamo se prema Vražjem prolazu. Unatoč ružnom vremenu, i oblacima iz kojih je kiša prijetila cijeli dan, susrećemo dosta planinara i posjetitelja. Vražji prolaz ova put nas časti bukom i žuborom potočića koji se preljeva preko mnogobrojnih kamenih prepreka. Šepavim korakom, dolazimo do Mužićeve hiže, gdje nas veselim letom pozdravljaju stanari – šišmiši.
Iznad Munjare, koja je radila punom parom, nalazi se Zeleni vir, svega 15ak minuta udaljen laganim hodom. Sad kad smo već tu, šteta je ne popeti se i do samog izvora i vodopada. Sam izvor “Zeleni vir” nalazi se u dnu špiljipe, ispred koje se, sa sedamdesetak metara visine, obrušava potok, čineći veličanstveni vodopad. Odrađujemo fotosession ispred slapa i u špilji, i spuštamo se nazad. Vrijeme brzo leti, a pred nama je još uvijek dug put do Slatine.
Ako sve bude ok, sljedeći vikend skitamo Papukom. Napokon!
Ivona Lozić
