(Sto)jedan Dalmatinac
10.10.2009.
Dan je bio… kako bih Vam rekao… tako nekako… kao stvoren za sve koji su mladi ili se tako osjećaju, za samce i uparene. Mogao se iskoristiti za kakav koristan rad ili ugodnu besposlicu. Bio je to dan upotrebljiv za puko prežderavanje i izležavanje ili odlazak u prirodu, a Šapice su ga odlučile potrošiti na planini, sa litrom “Medinčanke” i sendvičom u ruksaku.
Šapice su u sastavu Ivona i Miša (zar ste sumnjali?) ovoga puta imale čast i zadovoljstvo ugostiti jednog mladog i poput jele vitkog Dalmatinca, sukladno tome iskoristili smo gužvu kako bismo nadjenuli prikladan naslov ovoj našoj priči. Žao nam je što nema više Šapica na mjestu događanja ali što možemo kad nismo poput bivših članova, koji svaki vikend provodu ispred računalnog ili televizijskog ekrana ili na rođendanima i besmislenim zabavama pripovjedaju stotinu puta ispričane dogodovštine, začinjene sa puno kalorija i malo zadovoljstva.
Ustajemo u cik zore, pravimo sendviče i predradnje i eto nas oko 10:40h kako štrumfamo u suncem obasjane i maglom skrivene planinske vrhove našeg omiljenog papučkog brda. S obzirom da Ivonin mlađi brat Filip ima previše centimetara visine, premalo godina života i nimalo planinarskog iskustva, odlučujemo se na uspon do Jankovca automobilom, odakle krećemo na pohod grebenom Sokolina prema Ivačkoj glavi. Kasnije kada smo vidjeli kako taj mladi i kršni Dalmatinac sa manjkom iskustva i viškom energije pichi po Papuku, požalili smo što ga nismo poveli Sokolinom od Slatinskog Drenovca prema vrhu i pokazali mu što mi to radimo sve ove vikende. Drugi put ćemo mu pokazati, kako se plaze jezici i teško diše. 😉
Gore su nam oprostili parking (fala, fala i još jednom hvala). Pozdavili smo gosn. Mesića dok je sa puno žara objašnjavao skupini turista značajke mjesta na kojem se upravo nalaze. Pozvali smo Cigu da nam se pridruži, ali je imao druge planove, zatim smo zastali malo kako bismo gnjavili sirote kipare koji su poželjeli zagušljive zagrebačke atelijere zamijeniti sa svježim planinskim zrakom i malo se praviti važni pred više decenija mlađim komadima, što im ne zamjeram niti malo, dapače… 🙂
I tada pokret! Uf, taj greben, vrag ga odnio, uh! Da mi ga je malo izravnati pa da hodamo laganini i sviramo kao Paganini. No dobro, što je tu je, nije red da kukamo i strašimo sve one što će s nama sljedeći vikend krenuti put nebeskih visina. Uspinjući se Sokolinom prolijevamo više znoja no što ima vode u potpuno presahnulom slapu Skakavac. Ligamenti vrište, kosti škripe, mišići mole za milost, dok pluća obrađuju fiške molekule kisika i pretvaraju ih u čistu energiju o kojoj bljutavi energetski napici mogu samo sanjati…
Nije prošlo niti dva sata te muke i terora kao iz nekog horora i eto nas na najljepšem vrhu s ove strane Save i Drave! Uživancija je biti tamo, pa to ljudi moji uopće nije zdravo! Sve one muke i teškoće zaboraviti tek tako, u tren oka i predati svoje tijelo i um planini, spojiti se u jedno! Kako je to moguće!? Nejasno je ali uistinu fantastično. Čitamo tamo neke zapise koje su smrznuti prstići napisali 01.01.2009. Ivona, Miša i Bruno na Ivačkoj… Paklena zima, 5cm leda na granama, snijega kao u priči, a mi crvena lica, nasmijani i ponositi…
Ručamo, snimamo, pisakaramo, Filip stavlja žig u svoju planinarsku obilaznicu kad začujemo glasove. Uspinju se zagrepčani; tata, mama i hrpa djece, idu sa Anđine kolibe, koju nigdje nisu vidjeli 😉 a kad se vrate do auta idi na Jankovac u “apartmane”… Malo se družimo, dajemo im nužne informacije, a zatim ih puštamo na miru i krećemo na Nevoljaš. Nagovaram skupinu da skoknemo do Lapjaka i Tauberovih stijena, da Filip stavi još jedan žig, ali ne uspijevam u nakani i sa Nevoljaša preko ski staze štrumfamo do Jankovca.
Pohod je trajao i trajao, bilo nam je lijepo do vrlo lijepo, a na samome vrhu i prelijepo. Svi koji nisu bili s pravom trebaju biti nesretni, a svi koji nam se žele pridružiti neka se odvaže i krenu našim stopama.
Recimo i to da su kesteni ukusni, hranljivi i zdravi, više sitni nego krupni ali zato bodu kao tisuće igala. Nakupili smo samo nekoliko kilograma ovih plodova slavonskih šuma i zadobili bezbrojne ubodne rane, a brojne odlomljene vrhove ponijeli smo kao suvenire u bolnim jagodicama prstiju. Da popravimo raspoloženje skupili smo nekoliko kilograma malih žutih krušaka i nešto malo oraha.
Borovnica, srijemuša, malina, kupina i šumskih jagoda odavno više nema, listovi polako prelaze u zlatno žutu što je siguran pokazatelj da uskoro krećemo na pohode sa gamašama na nogama. Nastupa smjena godišnjih doba koje će nam donijeti; kišu, blato, snijeg, bljuzgavica, led i inje, stravu i užas za sve one koji nisu makar malo ludi, malo hrabri, sretni i nasmijani kao planinari…
Miša Nicinger
