Dva godišnja doba
17.01.2016.
U garaži otvorenog tipa, tempometar pokazuje 0°C, a izvan nje koji stupanj manje. Na tromeđi je to -5°C. Upravo tamo Slatinčani dobivaju “kočotitis” dok iščekuju ostatak ekipe.
Okupljamo se (Jasna, Marina, ja, Davor, Ivan, Jasna i Mira) i krećemo prema Petrovom vrhu i Kutjevu, da ne kažem suprotno od lovaca koji postupno zauzimaju sjeverni dio prema Kapavcu. Ukratko mrzimo mi njih, ne vole oni nas…
Snijeg, led, vjetar i temperatura ubrzo pada na -10°C. Ovoga puta nema temperaturne inverzije. Ukratko brrr, brrr i još jednom brrr. 🙂
Štrumfamo i već poslije spusta sa Petrovog vrha (700m/nv) ulazimo u zaštićenu zonu tj. južne padine Krndije gdje postupno raste temperatura, a snijeg i led zamjenjuje sunce i miris proljeća. Čak smo i jedan jaglac vidjeli. O da…
Ručamo svakojake delicije u suncom okupanom Kutjevu, a zatim na gradskim ulicama igramo nogomet, ludujemo, pravimo se važni, rušimo mit o tome kako su planinari dosadni. 🙂
Ukratko, cijelom putem se naslikavamo, umiremo od smijeha, olajavamo odsutne šapice, prizivamo proljeće, i dakako punim plućima uživamo u blagodatima Krndije i gorske klime.
Referentni (čitaj moj) endomondo kaže da smo prevalili 23.4 km, a to je stvarnosti nekih 15% manje i bliže brojci od 19km. No, to i nije odveć važno.
SPP-ovaska staza od Tromeđe do Kutjeva i nazad je uistinu lijepa i sadržajna. Divlje životinje, prekrasna crnogorica, fascinantni borovi, pogled na Kutjevo i tako to.
Pozdrav svim Šapicama, planinarima i ljudima dobre volje. Do novog znojnog susreta sa vama ostajte nam dobro.
Miša Nicinger
