Utvrde petrinjskog kraja
07.11.2015.
U gradu Petrinji nisam još nikad bio. Na jednom turističkom sajmu, prije godinu dana, čuo sam da ovdje ima nekoliko starih utvrda koje vrijedi obići pa sam se odlučio za posjet.
Prije neki dan čuo sam se mobitelom sa Ljiljanom, planinarkom iz Petrinje, i dogovorio da ću doći ovaj vikend.
Ustajem se ranom zorom i spremam za put. Krećem na autocestu u jutarnjoj magli pa ne mogu brzo voziti. Magla me prati do Slavonskog Broda, a onda se dan proljepšava. Moj auto veselo klepeće kad mu dodam plin. Izlazim kod Popovače, a dalje pratim smjer za Sisak i kasnije Petrinju. Niti u Sisku još nisam bio pa ću i tamo morati napraviti neki izlet. Danas ga zaobilazim i idem u centar Petrinje.
Sastajem se sa Ljiljanom i Sašom, planinarima HPD Zrin iz Petrinje i, uz ugodnu kavicu, dogovaram današnji izlet. Iako imam kartu pred sobom i mobitel sa navigacijom, ipak je bolje pitati nekog lokalnog za put iliti u prijevodu – kartu čitaj, seljaka pitaj.
Za početak obilazim park u centru Petrinje. Ovdje ima nekoliko drveća starog više od stotinu godina i debelog preko metar. Malo dalje vidim staru meteorološku stanicu (petrinjska vremenjača), jedan zgodan info stup, a park ukrašava i crkva svetog Lovre.
Sjedam u auto i idem do prve utvrde. Prolazim kroz selo Hrastovica, uživam u vožnji kroz brdovit kraj i uskoro dolazim do sela Hrvatski Čuntić. Iako postoji oznaka za dolazak do utvrde, taj put je zakrčen kupinama i ostalim trnjem pa pitam jednog lokalca kako je najbolje doći gore. Ostavljam auto ispred jedne kuće (uz dozvolu) i penjem se prema utvrdi. Put je stvarno lagan, samo nekih 5 minuta po blagoj uzbrdici. Kulu Čuntić je 1551. godine sagradio Zagrebački kaptol. Podignuta na uzvisini služila je kao stražarnica na putu koji povezuje Pokuplje s dolinom Une. U tijeku su radovi na rekonstrukciji pa utvrdu razgledavam iz sigurne udaljenosti. Sa ovog brdašća u daljini vidim samostan sv. Antuna Padovanskog pa odlazim tamo. Samostan je sagrađen 1694. godine od strane franjevaca. Tijekom povijesti crkva je bila nekoliko puta srušena, a zadnji put tijekom Domovinskog rata. Poslije rata ponovo je izgrađena zadržavajući izvorni oblik.
Tražim put do utvrde Klinac. Na karti izgleda kao da je udaljena malo više od kilometar, ali nema pristupne ceste za auto, barem ne sa ove, južne strane. U razgovoru sa radnikom u samostanu, doznajem da pješice ima oko sat vremena do utvrde. Hm, sat vremena tamo, isto toliko nazad plus 20 minuta razgledavanja – mislim da ću ovaj put preskočiti ovu utvrdu. Put postoji sa sjeverne strane, ali do tamo ima 20 minuta vožnje okolo.
Vozim se do sela Pecki u posjet istoimenoj utvrdi. Cesta je u dosta lošem stanju i povremeno je potrebno raditi skijaške manevre. Opet pitam jednog lokalca za put (upravo sam ga omeo u kolinju) i ostavljam auto kod jedne obiteljske kuće gdje mi mještani kažu kako doći do utvrde. Put je zarastao, nema markacija, a utvrda se nalazi u šumi. Tražim pristupnu cestu, ali ipak moram prolaziti kroz šikaru i raslinje. Dolazim do utvrde i ostajem pomalo razočaran. Ovo sredjovjekovno zdanje nije ničim označeno, nema nikakve info table, okolo je raslinje i korov, a drveće probija kroz zidove utvrde. Ima tu puno posla dok se dovede u pristojno stanje. Ipak, drago mi je da sam posjetio i ovaj dio hrvatske povijesti. Pravim kratki ručak i onda natrag do auta gdje mi (još jedan) lokalac kaže da grad nema novaca za obnovu kule.
Nastavljam vožnju brdovitim krajem te kod sela Cepeliš skrećem na makadamsku cestu jer želim doći do vrha Cepeliš. Jedan seljak mi kaže da sam pogrešno skrenuo pa se vraćam oko kilometar prema drugoj makadamskoj cesti. A-ha, iz jednog pravca nema oznake, ali iz drugog pravca znak jasno pokazuje put za planinarski dom. Vozim se 4 i pol km po makadamu i dolazim do parkirališta. Odavde do planinarskog doma ima samo 5 minuta hoda. Dom se zove Matija Filjak i nalazi se na vrhu Hrastovičke gore. Izgrađen je 2007. godine i otvoren je vikendom uz ograničenu ponudu jela i pića. Vrh Cepeliš (415 m) je ujedno i dio Hrvatske planinarske obilaznice za Banovinu. Postoji više pravaca prema domu no svi putovi su lagani.
U domu naručujem kavicu, a ljubazne djelatnice me nude i ukusnom pitom od krumpira. Čak prihvaćaju i zajedničko fotografiranje za uspomenu.
Vrijeme prolazi, a čeka me još put do Zagreba gdje idem na sastanak geocachera na zajedničko gledanje GIFF filmića. U nedjelju je povratak u Osijek.
Prvi put sam na Hrastovičkoj gori, prvi put u Petrinji, obišao sam utvrde Čuntić i Pecki te vrh Cepeliš. Ali za pravog planinara ovdje ima još toliko toga za vidjeti stoga vjerujem da ću doći opet.
Pozdrav iz Petrinje!
Dr Zagy
Valentin Žagar
