65. Dan slavonskih planinara
05.07.2015.
Iskreno, jutro nije previše obećavalo! U Slatinskom Drenovcu je oko pol’ devet izostala svaka ljudska i motorizirana djelatnost, pa sam nastavio voziti do Jankovca, iako to nije bilo predviđeno, niti preporučeno od strane organizatora.
Hm, parkiram i promatram malobrojne automobile, nekolicinu šatora i par poznatih lica iz Kutjeva i Osijeka. Štandovi su tihi i prazni…
Koji vrag!? 🙁 Jedan od planinara prepoznaje moju kiselu facu – prilazi mi i kaže: “Autobusi iz Osijeka stižu u Slatinski Drenovac točno u 09:00h.”
Meni dosta! Palim pilu i hitam u podnožje planine… I tako je počelo. 🙂
Pridružujem se osječkim planinarima i krećemo na pohod grebenom Sokoline. Već poslije 34,5m kreće standardno: upoznavanje (puno ih je pa sam upamtio samo neka imena), druženje, priče, šale i doskočice, smijeh, edukacija, fotkanje i snimanje video zapisa.
Najmlađi sudionik ima samo 9 godina (Jagor) i dolazi iz Zagreba u pratnji dide i bake.
Gladoši u ekipi poput hobita gablecuju svakih 300 metara. 🙂 Dobar dio našeg tima su izletnici bez iskustva, opreme i kondicije, ali ne posustaju i svladavaju Sokoline kao od šale. Zadivljen sam njihovom dobrom raspoloženju i potpunom odsustvu prigovaranja i kukanja. Ekipa za 5. 🙂
Plan je spustiti se do Partizanskog groblja i otuda se vratiti do Jankovca. Što ću jadan!? Počinjem snažno lobirati za uspon do Ivačke glave, pa i dalje ako treba.
Na trenutke uspijevam uvjeriti neokolicinu na iskorak i bijeg od zacrtane rute, ali u konačnici ipak odlazim sam samcat na vrh.
A tamo (na 912m/nv) sjede: Igor, Zlatko i Miroslav. 🙂 Još dva nova poznanstva…
Odrađujemo fotografiranje i dečki me uspijevaju nagovoriti na zajednički spust do Jankovca, iako sam planirao ići na Koprivnato to jest Mišino brdo 😉 pa skoknuti do Nevoljaša i tek onda odraditi spust na Jakovac, preko Jezerca.
Na ulazu nas dočekuje slavljenik Miro Mesić (sretan ti rođendan Papa Štrumf), a zatim i hrpa poznatih lica: Ančica iz Osijeka, Branko i Tomo iz Gazija, skoro svi iz Požege (Mlinka, Lojza, Davor, Joza,…) osim Cige koji fešta u Đakovu, tu su i Našičani, Virovitičani i ini planinari sa svih strana.
Bezuspješno vrbujem sve od reda i pokušavam nagovoriti na spust “starim drumom” do Klaka i Slatinskog Drenovca. I tada susrećem ekipu iz Pakraca koju predvodi Žare (Žarko Rončev) koga nisam vidio stotinu godina, ako ne i više. 🙂
Sve u svemu, tek sam jedan manji dio puta hodao solo i iznimno se dobro proveo, a na kraju pohoda susrećem i moje Dobre vile (Danijela i Marina).
Do novog znojnog susreta sa vama, ostajte mi u dobroj kondiciji i vazda nasmijani.
Zbog dugačke stanke na Jankovcu moj je inače precizni Endomondo malo poblesavio, pa je na kraju pokazao preko 27km što nikako ne može biti točno. No vidi se kuda smo hodali…
Miša Nicinger
