Planinarenje po Istri i Gorskom Kotaru
30.04.2015 – 03.05.2015.
Produženi vikend za prvi svibanj (ili prvi maj ako hoćete) iskoristio sam za posjet Rijeci, Istri i Gorskom Kotaru. Dio vremena sam proveo u šetnji i istraživanju grada, a dio sam proveo na planinarski način. Ovaj tekst obuhvaća samo planinarski dio jer je ovo ipak planinarski blog.
Četvrtak – Orljak i Vela Draga
Kolega geocacher, koji je također i planinar, predložio mi je da obiđem vrh Orljak koji spada pod Ćićariju u Istri. Vozim autom preko riječke obilaznice, prolazim tunel Učka, i skrećem prema Lupoglavu. Pratim cestu prema Ročkom Polju i dalje preko Lanišća do sela Račja Vas. Ovdje skrećem na makadamsku cestu i polako idem uzbrdo. Pitam se nije li bolje da sam išao pješice, jer je cesta puna kamenja, ali ipak sam skratio uspon na vrh. Dolazim do jednog mjesta odakle je lijep pogled na dolinu ispod mene, ovdje parkiram auto i krećem od markacije prema vrhu. Uspon nije težak, otprilike kao po grebenu Sokoline. U jednom trenutku gubim markaciju (kasnije sam shvatio zašto), ali kasnije ju opet nalazim. Nakon 40 minuta lijepog hoda dolazim na vrh Orljak. Taj vrh se nalazi na 1106 metara. Višlje od njega je vrh Učka, koji je u daljini, pa je pogled sa vrha predivan. Ovaj vrh sam odabrao jer je dio hrvatske planinarske obilaznice pa udaram pečat u svoj dnevnik. Sakrivam jedan geocache da i drugi dolaze ovamo planinariti.
Nakon što sam se nauživao pogleda sa vrha, polako idem dolje prema autu. Sada shvaćam zašto sam onda izgubio markaciju – zato jer staza sa šumske ceste skreće prema šumi zbog atraktivnije hodnje pa se vraća na put kojim sam ja prolazio. Dolazim natrag do auta, vidim da je ovo lijepa lokacija pa i ovdje sakrivam jedan geocache. Cijelo vrijeme me prati sitna kišica koja mi ipak nije pokvarila ovaj izlet.
Dok se autom vraćam natrag, zastajem u selu Lanišće i tražim neki kafić (po naški: birtija). Nažalost, kafić se otvara tek u 14 sati, a sad je tek prijepodne. Zato nastavljam put prema Učki i skrećem do kanjona Vela Draga.
Ovaj kanjon se nalazi prije tunela Učka ako se ide od Istre; ili nakon tunela ako se ide iz Rijeke. Ostavljam auto na parkiralištu i idem pješice po stazi išaranoj planinskim cvijećem i drvećem. Nakon 15 minuta dolazim do vidikovca. Kanjon ima litice duboke 100 metara, a širok je oko 200 metara. Kao pravi geocacher i planinar, spuštam se prema dolje do jednog geocache. Eh, ali lako je bilo ići dolje, trebalo je poslije popeti se uzbrdo. Staza je zahtjevna i nije za svakoga. Ima dosta klizavog kamenja te pazim gdje stajem. Ali trud se isplatio jer ipak pronalazim skriveni geocache na dnu kanjona. Nakon što sam obišao stazu i vratio se na vidikovac, sa guštom ispijam ukusni sok. Vraćam se do auta i idem preko planine Učka, autom stižem do vrha i pokušavam uživati u pogledu, ali kišni oblaci me u tome sprečavaju. Prije povratka u Rijeku još zastajem u restoranu kod planinarskog doma Poklon.
Petak – Risnjak
Kada sam planirao svoj izlet u Rijeku i Gorski Kotar, Risnjak mi je bio pri vrhu top liste želja. Toliko sam čuo lijepog o njemu da sam svakako htio posjetiti taj vrh.
Gledali smo vremensku prognozu, ali nije bila obećavajuća. 4 dana koliko sam ovdje, stalno neka kiša ili oblaci. Ali, budući da ne znam kad ću ponovo doći na ovu stranu, rekao sam, idemo.
I tako, Sanjin iz SiK D Team i ja krećemo iz Rijeke starom cestom prema Gornjem Jelenju, pratimo cestu do Vilja i tamo ostavljamo auto. Na znaku piše da do Risnjaka ima 1 sat i 10 minuta hoda. Ok, nije puno. Vrijeme nije baš ugodno, puše hladan vjetar i malo rominja kiša. Prvo se krećemo po makadam cesti, zatim put ide nešto strmije po stjenovitom tlu. Stižemo do Medvjeđih Vrata i tu skrećemo ulijevo prema Risnjaku. Kako smo se približavali vrhu, tako je staza bila sve strmija. Iako je već prvi svibanj, djelomično hodamo po snijegu. Približavamo se planinarskom domu Risnjak, a oblaci su sve gušći. Napokon dolazimo i do doma i odlučimo da ćemo se prvo uspeti na sam vrh, a kasnije se osvježiti u planinarskom domu. Staza je sada već jako strma i hodamo po grmlju i stijenama a ponegdje nam put olakšavaju sajle prikovane za stijenu. Za petnaestak minuta od doma, došli smo do vrha. Sanjin kaže da je tu u blizini geocache pa se bacamo u potragu za skrivenom kutijom.
Zatim dolazim na vrh da udarim pečat u dnevnik hrvatske planinarske obilaznice. Ali, pečat mi se sav razmrljao pa pravim fotku kao dokaz da sam bio ovdje. Na samom vrhu puše jak vjetar koji bi me otpuhao da se nisam odmah sklonio natrag.
Polako i oprezno vraćamo se natrag do planinarskog doma Risnjak do kojeg stižemo nakon 15 minuta. Ulazimo u još nezagrijan dom i naručujemo osvježenje u vidu medovače i kuhanog čaja. Gospođa Vesna je ljubazna i kaže da smo prvi ovogodišnji planinari. I zaista, upisujemo se u knjigu posjetitelja kako prvi planinari.
Nakon slatkog odmora, pravimo fotku ispred doma i lagano krećemo natrag prema autu. Putem kod Medvjeđih vrata sakrivamo jedan geocache te još jedan kod Vilja tj početka planinarenja.
Vrijeme je bilo prohladno i oblačno pa nije ni bilo puno posjetitelja. Putem natrag tek smo sreli neke planinare iz Sarajeva i dvoje mladih iz Njemačke.
Nažalost, od onih silnih lijepih fotografija sa vrha, gdje se vidi naširoko i nadaleko, nismo osjetili ništa. Pogled sa vrha je bio nikakav, nismo vidjeli dalje od nekih 15-20 metara. Žao mi je zbog toga, ali barem ću imati razlog da ponovo dođem ovamo.
Subota – Rijeka, Trsat i Kastav
Ovaj dio nije planinarski pa ga preskačem.
Nedjelja – Javorova Kosa
Vrijeme kao da se malo proljepšava i više nema kiše. Sanjin, Katarina i ja smo odlučujemo otići do vrha Javorove Kose koji se nalazi na 1016 metara visine. Razlog da posjetimo baš ovaj vrh je taj da spada u tzv tisućnjake tj kutije iznad 1000 metara.
Krećemo ujutro iz Kastva, zatim autocestom do izlaza Ravna Gora i dalje pratimo cestu do označenog mjesta za parkiranje. Ovdje ostavljamo auto, presvlačimo se u opremu za hodanje i zatim laganim korakom idemo prema Javorovoj Kosi. Put je bio lagan, bez većih napora. Pratimo planinarske oznake, tako da za nekih pola sata dolazimo do samog vrha. Gore uopće nemam osjećaj da se radi o vrhu, to je više zaravan prekrivena sa drvećem. Pogled sa vrha djelomično pokušava nadomjestiti vidikovac na tornju visokom oko 15 metara.
Dok ja pečatim svoj dnevnik, dotle se Sanjin penje na toranj i dohvaća kutiju. Kad se on vratio, nazdravljamo sa slavonskom domaćom rakijom, a ja se kasnije penjem na toranj i vraćam kutiju na mjesto.
Nakon toga vidimo planinarsku oznaku za vidikovac prema Ravnoj gori pa smo se tamo uputil gdje dolazimo za nekih 5 minuta. Iako smo htjeli obilježiti to mjesto sa geocachem, nemamo kutiju prikladne veličine, samo mikro, ali to nije dobra veličina za ovu lokaciju.
Vraćamo se preko Javorove Kose i idemo još koju minutu do planinarske kuće koja je smještena na visini 1000 metara. Ovdje također pronalazimo kutiju.
Nakon osvajanja vrha vraćamo se istim putem do auta te u birtiji Bijela Ruža slavimo sa kavom i borovičkom.
Iako nije bilo najljepše vrijeme, mogu reći da sam zadovoljan sa produženim vikendom. Obišao sam vrhove na kojima još nikad nisam bio, pronašao nekoliko geocacheva i postavio neke. Napunio sam baterije te sad mogu u nove radne pobjede.
Gorski Kotaru, nadam se da će te opet vidjeti!
Dr Zagy
