Noćna orijentacija po Krndiji
31.10.2020.
Svake godine, 31. listopada, stari Kelti (i oni koji se tako osjećaju) slave Samhain, blagdan koji obilježava završetak žetve i početak najmračnijeg dijela godine. Kršćani su za to vrijeme zaokupljeni Noći uoči Svih svetih (iliti američki Helloween – All Hallows’ Eve) te se pripremaju za predstojeće dane koje provode slaveći Sve svete i prisjećaju se svojih dragih umrlih na Dan mrtvih.
Po novom i u Hrvatskoj tjeraju vještice/zle duhove svjetlećim bundevama i horor oblekom. Kako nas Djece iz šume ima svih oblika, VOmaxova, pejsa i vjerskih opredjeljenja i neopredjeljenja, ne isključujemo slaviti sve divne blagdane koje možemo slaviti! Razloge za druženje nikad ne odbijamo (op.a. poštujući sve preporuke Nacionalnog stožera civilne zaštite)! Uostalom, češće nas posvađaju proizvođači patika, nego politička i vjerska opredjeljenja! 😃
No, šalu na stranu da si ne navučemo progone i lomače za vrat, bila je to savršena večer za jedan šumski, mračni, orijentacijski trening! Mjesec je bio skoro pa pun tu večer kada smo se iz planinarske kuće Tivanovo u Gazijama, zaputili predivnim jesenskim šumskim puteljcima Krndije u želji da se negdje izgubimo pa da put natrag moramo tražiti kao pravi trekeri, onako old-school s kartom i kompasom! U potpunosti smo zanemarili sve moderne uređaje na svojim zapešćima koji nam inače govore gdje smo i kuda bismo trebali ići! Ples Papučko-krndijskih vještica je mogao početi!
Put nas je vodio Putem dida Račkog u smjeru Petrovog vrha. Prije Petrovog vrha morali smo promijeniti smjer i krenuti prema Manastiru sv. Nikole kako bismo se spustili do potoka Iskrica. Kad smo se dokopali određene točke na potoku, naš vođa puta Damir (Deda) Kligl, šalje nas s provjerenog puta ponovno u šumu „na divlje“ uz zadatak da pratimo smjer prema Petrovom vrhu! Nekad je provjereni put najbolji put, jer se onda ne morate 150 do 200 metara četveronoške u mraku penjati po uzbrdici koja je takva da ne znaš je li se uz takav nagib bolje penjati ili na njega objesiti sliku, ali onda izostane pustolovina!
Onda izostanu dlanovi puni bodlji onih divnih košuljica u kojima budu pitomi kesteni! Autorica je ovog teksta, negdje na pola puta takve uzbrdice, skoro odustala od svega, prekrila se lišćem i čekala svoj kraj u toploj, mračnoj šumi, tihim glasom ohrabrujući svoje suputnike neka nastave naprijed i ne okreću se više nikada! No, ekipa je vukla naprijed i nije bilo odustanka!
Po usponu na Petrov vrh (penjali smo po sjeveroistočnoj padini, a spuštali se po južnoj), nastavljamo prema Dobroj vodi kroz lovište „Južna Krndija“ (piše vam da se radi o lovištu tek negdje kod križanja puta i skretanja za Dobru vodu i Kutjevo) gdje nas u našem bezbrižnom skakutanju po planinarskom putu i uživanju u pogledu na veliku žutu kuglu koja nas prati kroz granje visokih bukvi prekinu svjetla i pucnjevi lovačke puške negdje nedaleko od nas. Neugodan susret s lovcima/krivolovcima (?) uz pucnjeve puške i nakon što smo upozorili da smo ljudi i da se krećemo planinarskom stazom, postao je još neugodniji kada smo na terencu koji nam se približavao vidjeli sirotog, mrtvog srndaća, koji bi u listopadu trebao mirno i spokojno trčkarati šumom, jer ne smije biti ubijen!
Pokušavamo se svi suzdržati i ne biti neugodni prema lovcima (bilo je jaaaako teško) te nastavljamo svojim putem. U šumi iza sebe opet čujemo odjeke puške. U tom mi je trenutku pao na pamet citat iz jedne knjige Terrya Pratchetta: „Vještica se nikad ne treba bojati ići sama kroz najmračniju šumu, jer u dubini svoje duše treba znati da je najstrašnija stvar u toj šumi upravo ona!“. E pa, u ovom slučaju „vještice“ su se bojale lovaca, jer zaista je najstrašnija stvar u bilo koje doba u šumi – neodgovoran čovjek s puškom!
Pod utjecajem tog događaja, nastavili smo u smjeru Gazija. Spuštali smo se padinama s kojih su srušena stabla, a nova još nisu posađena pa smo se pitali i kada će taj dio Krndije, koji je već par godina pust, biti ponovno pošumljen. Kao ljudi, stvaramo prevelik pritisak na prirodu i vrijeme je da ju malo pustimo na miru ili da se bar odgovorno ponašamo prema njoj!
Povratak do planinarske kuće prošao je mirno. Putem smo se nekoliko puta stajali slikati s divovskim gljivama sunčanicama, predivnim crvenim muharama, a sreli smo i nekoliko vrganja! Izlazeći iz šume na cestu, još jednom smo se okrenuli i mahnuli dobrim šumskim vilama i vješticama koje su nas čuvale putem! Večer smo završili grijući se uz vatricu u lijepoj sjenici planinarske kuće i pričajući do kasno u noć.
Ana Nemet Đurđević
