Velebit – krv, znoj i suze
10.08.2014.
Da, dragi moji. Baš tako. Krv, znoj i suze. Kojim drugim riječima opisati ovu našu trodnevnu avanturu Velebitom ako ne ovim često spominjanim riječima.
Odmah na početku posebno izdvajam gospođu Kseniju Plantak, bez čije spremnosti da nam osigura logističku potporu na lokacijama gdje smo noćili (čitaj: voziš se po najgorim cestama Velebita kako bi na vrijeme došao do planinarskih domova i skloništa i dovezao nam vodu, hranu, vreće za spavanje i ostale stvarčice) ovo nebi bilo moguće. Hvala, gospođo Ksenija!
Pravi podvig, za nas ravan Goranovom osvajanju Wimbledona, napravila je slijedeća skupina planinara, znatiželjnika i ljubitelja prirode iz Slatine i Osijeka: VLATKA, JASENKA, JASNA, još jedna JASNA, MAJA, ENA, VESNA, VLASTA, MILENKO, VANJA, BORIS, SLAVEN I IVAN.
BRAVO MI!!
A sve je počelo još prije jedno tri – četiri mjeseca. U jednoj pametnoj glavici se rodila ideja da bi bilo lijepo proći Premužićevom stazom od Zavižana do Baških Oštarija. Moj početni optimizam tom idejom je brzo splasnuo jer sam, čitajući i razgovarajući s iskusnim planinarima, stekao dojam da je to ipak za nas prezahtjevna aktivnost. No, ženska pamet, ona hoće, hoće i bog . Dogovorila noćenja, organizirala obroke, organizirala prijevoz stvari, dogovorila prijevoz kombijem te nas tako natjerala da ne možemo reći ne. Vlatka, svaka ti čast što nisi odustala kada smo svi mislili da je to nemoguće.
Sve ostalo se odvijalo kao u nekom transu.
Put do Zavižana autombilima svatko u svojem aranžmanu. Nije nas omela ni subotnja gužva na autocestama te smo svi u popodnevnim satima stigli na Zavižan gdje smo i noćili.
Sutradan, u nedjelju, prva dionica puta: od Zavižana do PD Alan. Lijepo vrijeme, temperatura idealna za hodanje. Kada smo krenuli, primjetili smo da je za nama krenuo jedan simpatičan pas. Mislili smo da će se u nekom trenutku vratiti, no on ne odustaje i uporno hoda za nama, tako da smo ga morali primiti u društvo. Dali smo mu svakakva imena (Ante, Garo, Antiša, Garičić,…) da bi nas pri kraju puta Maja prosvjetlila i rekla da je to ipak kujica . Prvog dana smo se dodatno popeli na Gromovaču i Crikvenu, a u kasno poslijepodne stigli smo do PD Alan, gdje smo se smjestili, večerali i noćili. Ljubazni domaćini su nam napravili odličnu večeru (ričet, kobasica, varivo od povrća). U razgovoru s planinarima na PD Alan, posebno sa simpatičnim Mladenom i njegovom suprugom iz Bjelovara, dobili smo informaciju da su markacije na dijelu staze kojom planiramo proći do Kugine kuće dosta zapuštene, tako da donosimo odluku da ćemo do Kugine kuće ići preko Šatorine.
Ponedjeljak, druga dionca: od PD Alan do Kugine kuće. Nakon obilnog doručka (jaja s gljivama), kave i čaja, krećemo oko 9 sati. Prekrasni vidici koji se otvaraju kada Premužićeva staza skrene na morsku stranu ne mogu se opisati, slike u nastavku teksta samo djelomično mogu dočarati taj osjećaj. Laganim hodom stigli smo do skretanja prema skloništu Ograđenica i vrhu Šatorina (1624 metra, najviši vrh srednjeg Velebita). Iako to nisam mogao nigdje provjeriti, rekli su nam da je i taj put (od Premužićeve staze do Šatorine) projektirao i gradio Ante Premužić, što je stvarno moguće s obzirom na uglađenost staze.
Iako pri vrhu Šatorine postoji krasan putokaz (nešto kao tromeđa), neposredno skretanje prema Kuginoj kući, koje se nalazi samo 30-tak metara dalje, je vrlo loše markirano i gotovo nevidljivo (isprani natpis na kamenu). Samo zahvaljujući Borisu iz Zagreba (za prezime nisam pitao, znam samo da ga ne smijem zvati „gospodin Boris“ ), planinaru koji trenutno boravi u Kuginoj kući i koji je taj dan pohodio do Šatorine, smo se bez većih problema spustili do Kugine kuće oko 18:00 sati. A tamo, kao u raju. Gospođa Ksenija je stigla s našim stvarima, večera se kuha, kava, Velebitsko pivo – svjetlo i tamno, izvor vode, prostrana spavaonica, ljubazni domaćini,… Nisam zapisao imena svih domaćina (ako se ne varam, gospođa Željka je bila glavna) no svakako se svima zahvaljujem na uloženom trudu da se ugodno osjećamo.
Utorak, treća dionica: Kugina kuća – Baške Oštarije. U pratnji Borisa i još jednog planinara čije ime nisam zapamtio, spustili smo se od Kugine kuće do skloništa Skorpovac te nastavili Premužićevom prema Baškim Oštarijama. Sada već umorni, s krvavim žuljevima na nogama i povrijeđenim zglobovima prolazimo tu treću dionicu diveći se Dabarskim kukovima, Dabarskoj kosi i ostalim ljepotama krajolika.
Oko 15:00 sati stigli smo do PD Prpa, odakle smo nakon kraćeg odmora i zajedničkog fotografiranja krenuli natrag prema Zavižanu kombi vozilom. Kako nas je naša kujica vjerno pratila svih ovih kilometara od Zavižana do Baških Oštarija, a u razgovoru smo saznali da je ona na Zavižan stigla s nekom skupinom planinara iz Krasnog, prevezli smo ju nazad do Krasnog i pustili je kako bi pronašla svoj dom, što smo svi dosta emotivno proživjeli (zbog toga u naslovu suze).
Bilo je jako lijepo i zanimljivo družiti se sa svima vama, koristiti zajedničke spavaonice, sanitarne čvorove i improvizirane svlačionice te vidjeti kako s vremenom „popuštaju kočnice“ i kako svi postajemo opušteniji i zadovoljniji, što je možda bio i cilj svega ovoga.
Moje viđenje puta, Ivan
