Borovik trail 2019.
13.04.2019.
Ljudi moji kakav nastavak SBTL-a!!! Ove godine Borovik je nova staza u kalendaru i pokazao se kao pun pogodak. Skroz me očarao. Prekrasan kamp, sve uređeno, ogromno i prekrasno jezero, a staza je fantastična. Još samo da nas je vrijeme malo bolje poslužilo, ali kad malo bolje razmislim kiša je ovaj puta bila ta dimenzija više koja nam je trebala kako bi sve bilo savršeno. Organizacija na visokom nivou bez zamjerki s moje strane. A staza??? Za mene je to bio pravi trail. Blato, granje, klizanje, potoci, usponi, spuštanja, a uz sve to moglo se i brzo trčati. Prvi put sam bio na Boroviku i oduševio sam se. I na kraju velika čestitka svim pobjednicima!!!! Vidimo se slijedeće godine!
Manuel Čarđić
A sad malo ja…
1. Borovik trail – se održao u sklopu Slavonsko baranjske trail lige 2019., na istočnim padinama Dilj gore ili preciznije na jezeru Borovik koje se nalazi zapadno od Đakova i umjetna je stvoreno pregrađivanjem korita rijeke Vuke davne 1978. godine. (Aaa što sam načitan…)
Start i cilj utrke se odigrao u Kampu Borovik, koji se nalazi u neposrednoj blizini jezera (145 m/nv), a ljubazni domaćini su tijekom brifinga napomenuli da je ova utrka samo uvertira u triatlon koji se održava u srpnju mjesecu.
Vrijeme prije, tijekom i poslije utrke je bilo idealno za trčanje ali užasno za druženje. Sve to je za posljedicu imalo nisku razinu prirodnog svjetla, sveopće sivilo i loše fotografije. A u konačnici su organizatori odlučili obaviti proglašenje pobjednika u 14:00 sati, a ne u 15:00 kako je bilo zamišljeno. Opravdano, jer nikome nije bilo do druženja po takvoj hladnoći i visokoj vlažnosti pri temperaturu od približno +8°C.
S obzirom da je ovo moj prvi ozbiljniji trening poslije djelomične rupture mišića potkoljenice koja se dogodila prije 2 tjedna, zadovoljan sam sudjelovanjem tj. hodanjem, ali ne i reportažom jer mi nedostaju mnogi važni momenti tijekom same utrke, pa snimanje onih koji dođu kasnije od mene, zabavni dio poslije utrke, proglašenje pobjednika, ludiranje i tako to.
No, ima tu i zanimljivih detalja. Igrom slučaja sam prvi put u životu dobio startni broj numero 1. (wow), a na cilj sam došao zadnji. Bruka i sramota. Jedan je dragi mladić čak i tapšao kad sam ušao u cilj. A jedna je trkačica, koju sam hodajući sustigao negdje na 7. ili 8. km zbog mene “dala gas” i pobjegla mi do kraja utrke cijeli kilometar. Eto, bilo je neke korisiti od mog nastupa. 🙂 A dvije Brođanke (Dubravka i Marijana) koju su mi trebale osigurati treće mjesto odozada, su odustale pa sam u konačnici bio zadnji od najzadnjih. Hehe.
Zadovoljan sam oporavkom i uskoro ponovno trčim. Jedino mi je bilo žao ekipe za mjerenje koja je zbog nas sporih ostala znatno dulje i smrzavala. No kada se zna je je vremenski limit bio 4 sata moraju mi oprostiti.
Riječ dvije o stazi, organizaciji, općim dojmovima…
Mjesto održavanja: Kamp Borovik ima svu potrebnu logistiku: struja, nadstrešnice, stolove, klupe (čak i tople podmetače za guze), kafić, WC, voda, kante za otpatke… Parking je ispao problematičan zbog raskvašenog travnjaka, silne kiše i blata, dakako i zbog ljetnih guma koje su mnogi požurili staviti.
Jedan dio natjecatelja je na startu bacao smeće okolo jezera, jedan dio je “zaboravio” pokupiti čaše. No, moram priznati da je ogromna većina bila pristojna i ekološki nastrojena. Nažalost, jedan dio trkača se ponaša kao na olimpijadi gdje ima 3.000 volontera. Jednostavno je: uzmeš čašu, popiješ i ostaviš praznu čašu na stolu, ne baciš je 100 metara dalje u travu!
Razglas i DJ: Dobar, glazba još bolja, pa su mnogi đuskali u ritmu i zagrijavali se. Za kameru je uvijek preglasno i izobličeno, no to je već drugi problem.
Start paket: Pivo za pivoljupce i majica za obične dane iako ja više volim sportske majice, no i pamuk je dobar jer majica može poslužiti i izvan borilišta. Majica nema debilne reklame pa je to veeeeliiikiii plus. 🙂 Dobili smo i kvalitetan startni broj, na kojem nema telefonskog broja za nuždu niti nekih drugih detalja.
Mjerenje vremena: Optika i ekipa iz uvoza. 🙂 Nema čipova, nema kontrolki za cvikanje, a nije bilo ni žive kontrole. Za nivo i koncept utrke zadovoljava. Nemam primjedbi, no čini mi se da su mogli uštedjeti na mjerenju vremena i te pare potrošiti na nešto drugo, važnije i potrebnije.
HGSS: puno GSS-ovaca, vozila i stalno na usluzi. Naklon do poda… Staza nema teških elemenata i nisu bili potrebni u tolikom broju, no ekipa je za svaku pohvalu. Posebno im je ženski dio mrak. 😉
Paučje: Lijepo pitomo slavonsko selo, bez asfaltne ceste!? Kako je to moguće u 21. stoljeću!? Joj mene joj. Političari sramite se!!!
Hrana: Ukusna i u dostatnim količinama. Dobar kuhar i posluga, posebno tanjuri.
Piće: Nisam porbao… Poklonio sam bon ekipi za mjerenje vremena. 🙂
Medalja: Žao mi je ali izgleda “bljak”. To kažem zbog mnogih koji ih čuvaju i pokazuju kao svete relikvije. Bolje da su je djeca od sklepala od kartona i piljevine nego te je univerzalno oblikovane.
Nešto za kraj: Žao mi je što nisam prisustvovao proglašenju pobjednika, i druženju sa ekipom poslije utrke, no odlučio sam poslušati Dr. Petra Nedića (Poliklinika Nedić – Slatina) koji putem super moderenog UZV aparata prati zacjeljivanje mojeg napuklog (umalo sam napisao “nabreklog”) mišića. Rekao mi je na 3. UZV kontroli blagim ali autoritativnim glasom “Miša, savjetujem vam još malo mirovanja.” Nisam baš poslušan, ali evo izdržao sam i ne trčim punih 14 dana.
Lijep pozdrav svima, i vidimo se na Jugovača trailu.
Rezultati:
Miša Nicinger
P.S.
Zadnjih nekoliko fotografija je priložio Manuel.
* * *
Ukoliko trebate: webshop, web hosting, cloud, VPS, izradu, dizajn i održavanje web stranica – obratite nam se sa povjerenjem, jer Internet je naše igralište – midnel.hr
* * *
