Bez Jarca nema udarca
12.08.2018.
“Svakoga dana u svakom trenutku sve više napredujem” – reče Slavko Štimac u filmu “Sjećaš li se Dolly Bell?” No, kod mene je sve nekako suprotno i pomalo nazadno. A onda se sve promijenilo, kao u Matrixu kad Neo skuži matricu i počne s lakoćom blokirati agente u crnim odjelima. Blok, udarac, kontra, bum, tras… 🙂
Uvjeren sam da bi umjesto ovih mojih opskurnih izvještaja, današnju priču trebalo sastaviti od kratkih izjava koje bi napisali svi sudionici pohoda. Znate ono školski primjer – svatko po jednu prosto-proširenu rečenicu. Nažalost, upravo je to najteže dobiti, a ja sam došao do zida kad mi sve ovo postaje u najmanju ruku besmisleno.
Naslov priče zorno govori da Šapice danas nisu bile na Jarcoderu (720 m/nv). Riječ je o vrhu, izuzetno zahtjevnom i svakako zanimljivom jer planinare izdvaja iz mase šetača i do krajnjih granica testira njihovo tijelo i um. Kada se jednom nađete u društvu u kojem baš nitko ne želi osvojiti Jarcoder – teško je ne zapitati se “U čemu je problem!? Jesam li lud ili možda smrdim, njuš, njuš…” 🙂 No, kada se nitko, ali baš nitko ne želi spustiti Grebenom Sokoline sa Jankovca do Slatinskog Drenovca (o usponu da ne govorimo) teško je ne zapitati se “Što ja tu uopće radim?”
Na Jarcoderu sam (zahvaljujući Papa Štrumfu) prvi put bio sa ISPO ekipom u rujnu 2010. godine, u trenutku kad još nisam shvaćao kako je to izazov i na kraju krajeva uspjeh. Zahvaljujući Davoru Matasu tek sam u 2014. godini ponovno (i to nekoliko puta za redom) kročio nogom na ovu kotu.
Ne znam kako drugi procesuiraju stvari, ali kad prvi put ne budem sposoban popeti se na Jarcoder, Koprivnato brdo tj. moje brdo, odnosno kada ne budem mogao uživati na Zapadnom grebenu, jednostavno više neću govoriti da sam planinar, niti dolaziti na startnu crtu. Graditi ću makete aviona i brodova, vrtlariti više nego sada, gledati turske serije, ljuljati se na terasi i gladiti mačka. A nije taj dan ni daleko… Jbg.
Većina staza po Papuku je odabrana sa ciljem da bude lako i jednostavno za hodati. Kada bi se ljestvica podigla samo malo i otvorile nove rute dobilo bi se na težini i zanimljivosti. Isto je kada se krene izvan markiranih staza tj. u ISPO maniri (hvala Miro Mesić) jer sve više uviđam koliko je vrijedilo sve ono “bauljanje” izvan poznatih staza, a tek ekipa… Eaeaee. 🙂 Nikome, nikada, nije palo na pamet izreći “Neću, ne mogu, ne želim!”
A opet ima i tome lijeka. Naime, postojeće staze se uvijek mogu malo ubrzati i/ili obogatiti novim ljudima. 😉 Istina, ubrzanja su sve manja, ograničenja sve veća, a novih ljudi baš i nema. Kako god se okreneš “guzica ti je odozadi”. Tako nekako…
Kada planinari počnu silovito tražiti razloge zašto izbjeći ovaj vrh ili onaj greben – trebaju priznati prije svega sebi, a onda i drugima, da više vole raditi nešto drugo – nego planinariti.
Unatoč (pre)strašnoj potrebi za ljudskim društvom i onima koji me trpe i toleriraju – odlučio sam u nekoliko navrata skrenuti sa staze i istražiti manje poznate dijelove. Na povratku sam otkrio jedan krasan greben, jednu veliku sječu, skroz novi mekani i iznimno zanimljiv šumski put (samo danas, jer kad se zablati treba ga obilaziti širokom luku). Haha. Ukratko, odradio sam blizu 26 km, putem i stramputicama, i dakako trčećim korakom. Dao si oduška. Tako nekako…
Kako je i najavljeno, startali smo kod mosta na ulasku u Slatinski Drenovac, a zatim hodali cestom iznad potoka Velika Radetina, prošli cestom ispod Jarcodera, nastavili prema Jankovcu, malo cestom malo šumskim stazama. Na Jankovcu je većina ekipe, osim Zdravka i niže potpisanog krenula na obilazak turističko-poučne staze koja nije baš u najboljem stanju.
U konačnici, ekipa ide autima do Sl. Drenovca, a samo ja odlučujem hodati Grebenom Sokoline. Brzi hod, trčkaranje, pa malo u ISPO maniri, potom ludi spust u trail mainiri i zanimljiv uspon novom šumskom cestom, te na kraju spust Sokolinama do Slatinskog Drenovca. Ukupno 25,71 km. Tako kaže Garmin sa GPS i Glonass mjerenjem, a Endomondo bi (da se nije zblesirao) pokazao još koji km više. Nije loše. Dapače. 🙂
Sve prolazi, proći će i ove vrućine, ljetovanja, doći će kiše, blato, snijeg, mokre noge, promrzli prstići, zimovanja, bolovanja, nadam se i neki novi klinci, mnoga uzbuđenja i nimalo razočarenja…
Do novog ne tako stresnog i znojnog susreta sa vama – ostajte mi dobri, vedri, čili i povazdan nasmijani bili.
Miša Nicinger
