Janett Zoghbi: Moje prvo planinarsko iskustvo
19.11.2017.
Jutro je, hladno, može se reći osvježavajuće nakon izlaska iz toplog kreveta, ali spremni i ne možemo dočekati da započnemo avanturu. Krenuli smo ujutro u sedam sati s Petrove Gore, to je inače u Osijeku.
Nakon sat i pol vremena vožnje stižemo u Veliku, gdje pijemo topli napitak u Lugarnici. Nedugo ostavši odlazimo do kamenoloma Tisica, odakle krećemo u akciju hodanja dugu 12 km, preko Gazdinih livada. Svi jedva čekaju, na kraju se sastalo ljudi više od očekivanog. Nas 31, zamisli!
Uto stiže posljednji auto i gospodin Miša nam nosi ni pet ni šest, već kutiju Čičoka. Gomoljasta biljka, čija su svojstva vrlo korisna. Koristi se u prehrani dijabetičara, kao i za detoksikaciju. Sadrži obilje vitamina i minerala te esencijalnih masnih kiselina. Svi grickaju, i nitko se ne žali na okus, koji pozitivci. 🙂
Krećemo hodati, uzbrdo. Bitno da sam se ja opremila toplom odjećom, da mi slučajno ne bi bilo hladno, kad ono nakon 50 metara hodanja uzbrdo većinu smo odjeće skinuli i nastavili.
Dojam? Neopisiv. U šumi sam, oko mene hrpetina stabala, predivnih, visokih, neustrašivih. Pogledam gore krošnje tako visoko, slika za pamćenje, pogledam dolje, hrpa šarenog lišća. Bukva, Javor, Hrast, ma nema jesenske slike do ove.
A stabla, svako je drugačije, a na prvi pogled toliko slično. Obrativši pažnju na njihovu strukturu, krošnju, grančicu, uzemljenje, gdje im započinje korijen. Uključi u to mahovinu, prekrasnu zelenu mahovinu i ostale zvjezdaste biljčice. Ma, milina. 🙂
Okrećem se oko sebe i udišem predivan čist zrak. Nos mi je non-stop curio, pročistila sam i pluća i sinuse hehe.
Nakon silne uzbrdice dolazimo na malo ravniji dio, nakon čega ubrzo dolazi spuštanje, ma čovječe, ne smiješ stati, nisi umoran, ništa te ne boli, samo te šora energija i euforija.
Samo da napomenem da se uzbrdo jako malo pričalo, da vidiš kako smo se raspištoljili s pričom čim smo dobili komadić vremena na lakšoj površini. Vrlo zanimljiva konstatacija, mislim. 🙂
Nastavljamo hodati, uzbrdo, nizbrdo, samo osciliramo. Taman kad pomisliš; e super sad sam se napenjala uzbrdo i dolazi lakši dio, kad ono optička varka. Samo se penji! A osjećaj? Sve si sretniji i sretniji. Ponosan na sebe što si izdržao. Rođeni smo da se penjemo! Da idemo prema gore. A na tom istom putu čistiš se, borba samog sa sobom. Prvo ti bude super, prvih 200 m, e onda ti postalo već i vruće, pa se već dugo penješ. Pa ne znaš jel’ bi odmorio, a ne možeš neda ti ponos da staneš jer ima 30 ljudi koji hodaju, nisi jedini.
S druge strane pitaš se što mi je ovo trebalo. I onda, naravno shvatiš da gaziš, da ideš i da se ne daš!
Janett Zoghbi
Idemo gore jer nemamo kamo drugo, ako mislimo stići do željenog cilja! Pristižemo na Tisovac vrh 660 m/nv, pogled je prekrasan. Vrhovi Papuka, šarenih jesenskih boja, izdaleka poput blagih valova, obli od krošnji. Komadi zimzelenih krošnji, borova. Zbilja bi svatko to trebao osobno proživjeti. Put, pogled, trenutak. Kompletna kompozicija prirodne ljepote. Koja harmonija, daleko odvojeni od materijalnog. Nitko nema problema, svi su nasmiješeni. Ovjekovječujemo trenutke fotoaparatima, naravno, ništa bez traga tehnologije.
Nastavljamo nakon kratkog, s druge strane dugog, nezaboravnog, uživanja u pogledu. Blatnjave staze nisu nas omele. Zaboravila sam napomenuti da je s nama išao jedan mali dječak i jedna malo starija od njega, djevojčica. Rekla bih da on ima oko 9 godina.
Rekao mi je da mu je ovo već drugi puta, na što sam ja rekla; oho pa ti si spreman za slijedeću rutu. Na što mi je on odgovorio da je on rođen spreman! Kakav duh! Neslomljiv, mali je opasan. Od djece najviše možemo naučiti! Pristižemo na odmorište, gdje pečemo kobasice i slaninu, pijemo kuhano vino i družimo se. Izvrstan osjećaj. Zasluženi odmor nakon nekoliko sati hodanja.
Nastavljamo prema autima. Dolazimo do potoka, mjesta gdje smo 20 min od parkiranih automobila. Jedan od vodiča, daje nam mogućnosti nastavka kraćim putem ili nastavkom do polazišne točke u „obliku potkove“, što je duži put za 3 km.
Razdvojili smo se. Većina je otišla kraćim putem, jer već smo se dovoljno nahodali, a mi željni izazova nastavili smo putem “potkove” . Put vodi ka Nevoljašu, gore prema starom skijalistu, kroz Jezerce…
Bogami i tu smo se napenjali. Kao da nema kraja. I onda dolazi nagrada! Predivan pogled na prekrasan Papuk. Spoj neba i zemlje. Daleko, daleko su polja, vide se onako u magli. Ma prekrasno! Ne mogu to opisati, samo mogu zatvoriti oči i pogledati sliku u glavi, naježiti se i prisjetiti se osjećaja zahvalnosti na svemu tome. Totalno stopljeni s prirodom, nastavljamo nizbrdicom. Vraćamo se na kamenoloma Tisica, polazišnu točku.
Ono što sam naučila danas je da je ovo materijalno u potpunosti nebitno. Stresan, izmanipuliran način života koji živimo, sve novce koje imamo nisu vrijedni duhovnog bogatstva koje stječemo na svome putu.
Ovo danas mi ne može nadomjestiti ni jedna kuna, ni jedan ručak u restoranu, ili shopping za koji mislimo da nas usrećuje, a zapravo odvraća od stvarnosti. To je lažni osjećaj zadovoljstva.
Upoznati divne ljude, vesele duše, biti u zajednici i stvaranje pozitivne energije i podrške jedni drugima, druženja. Hodati 650 m uzbrdo i uspjeti, sa svim stanjima koje prođeš da se očistiš, divote bilja i životinja, stope šapica i kopita.
Različitog oblika kamenja, drveća, travki i ostalog bilja. Različitosti bez nadmetanja. Toliko živih bića na jednom mjestu, žive u harmoniji prihvaćeni svojim posebnostima. Nema nadmetanja, nema ega.
Blagoslov. Zahvaliti svemiru i Bogu što si živ, zdrav, što si uporan i možeš! E to je, mislim pravo bogatstvo i obilje. Jedva čekam slijedeći puta.
Tekst: Janett Zoghbi
Foto: Miša, Dražen i Velimir
Video: Miša Nicinger
Ruta (naslov iz najave pohoda – Kobasičarenje): Kamenolom Tisica > Gazdine livade > Tisovac > Tisovačka kosa > Mali vis > Češljakovački vis > Bukovi tečajevi > Trišnjica > Duboka > Nevoljaš > Podlažje > Kamenolom Tisica.
