Do “Maksimuma”
12.01.2014.
Planinarska sekcija “Kapavac” iz Zakorenja tradicionalno organizira uspon na Kapavac (618 m). Najviši je to vrh Požeške, točnije Babje gore (zapadni dio), a dijeli ih potok Pokotina.
Šapice su se danas razbacale od slapova Velike Radetine do obronaka Krndije. Neki se u silnim najavama nisu stigli ni snaći. Toni i ja odabiremo nešto niže, južnije krajeve. U 9 sati dolazimo u Zakorenje. Okupljanje je pod brdašcem na kojem se nalazi groblje i crkva sv. Marka. Odavde se pruža izvrstan pogled na dolinu i okolna brda. Tamo daleko na sjeveru proteže se Papuk. Kod idilično uređene kuće “Bajin kijer” čeka već pristojan broj planinara iz nekoliko društava. Prepoznajemo Eminu i Sadika. Krećemo markiranom stazom prema Kapavcu. Ona u početku vodi blatnim puteljcima i travnatim obroncima s voćnjacima i pašnjacima. Ubrzo dolazimo pred kratak i strm uspon. Tu se grupa dijeli. Jedni odabiru ovaj, a drugi lakši put. Kasnije se ponovno sastajemo i prelazimo greben Turskog ključa po još jednom jako strmom dijelu. Nakon manje pauze uključujemo se na SPP i nastavljamo prema Kapavcu. Mi se namjeravamo vratiti na SPP i produžiti do Maksimovog hrasta. Ostali se vraćaju nekom kraćom stazom natrag u Zakorenje.
Do prvog cilja trebalo nam je oko sat i pol vremena. Kratak uspon s 300 na 600 metara izmorio je mnoge. Srećom, na Kapavcu su vrijedni ljudi organizirali odličan doček. Slijedi sušenje kraj vatre. Gostimo se kolačima s makom i kuhanim vinom. Rakija teče u potocima. Organizatoru i vodiču najavljujemo skorašnje odvajanje od grupe. Plan rute iznosimo Sadiku i on nam daje savjete kojim grebenima se spuštati nakon Dolačkog grada. Otprilike kako smo i planirali. Poklanja nam i jednu papirnatu kartu u slučaju da mobitel zakaže. Opraštamo se od grupe i vraćamo na planinarsku autocestu.
Tabla pokazuje 45 minuta (nama je trebalo gotovo sat i pol) do Maksimovog hrasta (614 m). Mora da je neka greška, obzirom da se treba spustiti gotovo 300 metara niz greben Kačperovac u potok Pokotinu, a zatim ponovno uspeti iznad 600 m. Spuštamo se jako brzo uz dosta opreza. Iako je ovo SPP, na mjestima je prilično zapušten. Neposredno pred kraj spusta uočavamo odašiljač na Maksimu. Izgleda jako daleko i jako visoko. Prelazimo potok i započinjemo neprekidan uspon od 2 km. Rješavamo ga za nekih 35 minuta. Mokri i “crknuti” na kutiji kod vrha ostavljamo naljepnicu “planinarimo.info”. Tu je piramida i odašiljač. Prilično bezličan vrh.
Nastavljamo prema susjednom vrhu Kamen. Putem susrećemo desetak motorista koji su doslovno odletjeli u drugom smjeru. Na Kamenu su brojne oznake tipa – Pleternica 5 sati, Strmac 7 sati… Mi odabiremo put prema Dolačkom gradu. Slijedi opet vrlo strm spust sve do šumske ceste na nekih 350 m visine. Tu markacije postaju jako čudne. Strelica za Dolački grad pokazuje malo u krivom smjeru. Penjemo se na jedan manji brijeg na kojem nema ništa. Shvaćamo da tu ipak neće biti utvrda. Bacamo oko na kartu pa cestom nastavljamo nekih 500 metara. Iza jednog zavoja napokon se uzdiže brdo s ostacima grada, okruženo dubokim, gotovo okomitim usjecima. Tu je još jedna strelica koja pokazuje u nekom čudnom smjeru i još jedna koja vraća na SPP. Kratko obilazimo zidine i cestom nastavljamo do našeg grebena koji vodi prema Daranovcima. Markacija više nema. Kod hranilišta koje nam je spomenuo Sadik, skrećemo na greben Kruščik. On se polako i dugo spušta prema selu. Nastojimo se držati lijeve strane. To baš nije jednostavno jer put kompliciraju brojni zarasli traktorski putevi. Na jednom mjestu upadam u blato do koljena. Konačno silazimo u tiho, za počinak spremno selo. Jednog starješinu pitamo za najkraći put do Zakorenja. Do trafostanice pa lijevo. Mrak već lagano pada. Preko još par brda, nekoliko pašnjaka i bodljikavih šikara nakupilo se još 2 km. Žurimo do startnog mjesta. Tamo je već odavno bio fajrunt i organizator nam sipa par “putnih”, sretan što su i posljednji ljudi sišli s planine. Bila su to 24 nepoznata i prilično naporna kilometra. Požeška gora možda nema stijene, značajne vrhove i čarobne vidikovce kao Papuk, ali može puno toga ponuditi i svojim brojnim brežuljcima dobro “namučiti” svakog planinara.
Miroslav Pecko
