48 km SPP-a
21/22.09.2013.
Svima su poznati uspjesi naših planinarskih kolega koji su osvojili sva lokalna gorja, počevši od Velebita, preko Dinare do Triglava, pa sve do vrha Moun Blanc koji seže u nebo 4.810m.
Svi ti kršni momci i djevojke koje je “put nanio” na druge kontinetne – slabo poznajemo, nikada ne viđamo, a još manje se sa njima družimo. Oni imaju drugačiju: opremu, tehniku i netko drugi im piše priče, snima filmove i financira uspone.
Meni osobno sve to skupa nije bitno, a nemam baš nikakvu potrebu dokazivati se ni sebi, ni drugima, a kada bih imao toliko puno love koliko košta bilo kakva ekspedicija – radije bih taj novac utrošio na važnije stvari od veranja po planinama.
U sjeni tih i takvih koji na tuđ račun obilaze bjelosvjetske vrhove – naša dvodnevna avantura po Papuku ne zaslužuje niti spomen, a kamoli priču, fotke ili video zapis.
Pa zašto onda sve to radimo?
Zato jer planinari za razliku od alpinista troše vlastite masne naslage kako bi malčice boravili u prirodi, rekreirali se i ponajviše družili. Planinarski pohodi se uglavnom svode na subotnje ili nedjeljno hodanje lokalnim planinskim stazama, a samo se iznimno kod zahtjevnih uspona – pentranje i spust u dolinu odrađuje tijekom vikenda, tj. subote i nedjelje.
Hodanje je redovito podređeno bijegu od tehnologije, sjedenja, prežderavanja i katkada od dosadnih ljudi, a sve sa ciljem, umnoga odmora i tjelesnog umora kako bi se pokrenulo srce, pročistile pore na koži, kisikom ispunila pluća, a zelene, plave i smeđe oči nagledale prirodnih ljepota.
Na startnoj crti u Novom Zvečevu posložila se ekipa planinara iz Slatine i Višnjevca, koja je zahvaljujući predanom radu pojedinih članova naše skupine pojačana mladim curama i dečkima u dobi do 30 godina. Spomenimo prvo one na kojima svijet ostaje: Ena, Slaven, Bojan, Ivona, a tu je i Marijan koji želi ostati vječno mlad. 😉 U stopu ih slijede: Nikolina i Mario, a zatim Jasna 1, Ivan, Miša i Jasna 2. Sve skupa 11 zaljubljenika u planine, svi od reda sa zdravim duhom, manje više zdravim tijekom i ekstremitetima, a pojedinici i sa trbušnom virozom. 🙂
Prvog smo dana (to valjda bijaše subota) praćeni lijepim vremenskim prilikama i kraćim kišnim neprilikama, uspješno svladali dionicu od Novog Zvečeva do Jankovca odnosno Nevoljaša gdje smo prenoćili. Planinarski dom Jankovac odabralo je 5, a Planinasko sklonište na Nevoljašu 6 planinara. Svi (svatko na svoj način) smo bili zadovoljni hranom, toplinom i smještajem, a posebno udobnošću kreveta, vreća za spavanje, luftića, drvenih klupa i stolova. 🙂
Drugoga dana je upriličen susret na pola puta između Jankovca i Nevoljaša, točnije kod Šarenog stupa, kako bi ekipa nastavila Slavonskim Planinarskim Putem do cilja na jezeru u Duzluku.
Za potrebe prijevoza smo bezuspješno pokušavali organizirati kombi vozilo, ali su u konačnici obiteljski vozači i osobni automobili iskorišteni za transport od mjesta stanovanja do Zvečeva, i nazad iz Orahovice do naših domova. Sa Javora smo ih pozvali telefonom i zakazali susret za 150 minuta, iako smo kasnili cca 4 minuta, a jedno vozilo je iz opravdanih razloga kasnilo cijeli sat vremena.
Sve u svemu, ogromna većina planinara nikada neće iskusiti “pobjedu na Everestom”, ali ni 48 km tabananja po SPP-u nije mačji kašalj. 😉
Tko misli da može bolje treba nam se priključiti i prtiti snijeg u sezoni 2013/2014. 🙂
Ostatak priče potražite u fotografijama naše Nikoline, GPS tragu koju nam je omogućio The Slaven i našem video zapisu koji uglavnom snimam Ja, a montira Ivona.
Do novog znojnog susreta sa vama – doviđenja! Ostajte nam nasmijani, vedri i čili, gomilu komentara ispišite i svima pričajte gdje ste bili.
Miša Nicinger
