Čez proljeće
17.03.2013.
Ove nedjelje priča nas vodi opet na našu omiljenu planinu. 31. po redu Papučki jaglaci ove godine za mjesto okupljanja imaju legendarni planinarski dom Lapjak. Promatrajući ga s gusto popunjenog parkirališta u podnožju činio se nekako sneno i bajkovito. Zima je još jednom svoj bijeli plašt raširila preko vrhova Papuka kao da ga odbija predati proljeću.
Jednako sneno, ranom zorom, Šapice Ivona, Miša, Marijan i Mario kreću s Jankovca ohlađenog na -10°C ususret ISPO ekipi u Velikoj. Pod nazivom “Čez okno” – zadatak je obići neka mjesta koja će ostalim posjetiteljima “jaglaca”, a bilo ih je mnogo, ostati nepoznata. Brojne ekipe planinara s mjesta okupljanja odlaze na već dobro poznate staze, a mi odabiremo onu prema Kaniškoj glavi i Češljakovačkom visu. Strm i mjestimice zaleđen teren čine uspon zanimljivim. Svakim korakom polako grabimo u predivan sunčan dan koji se otkriva nad poznatim nam vrhuncima. Zanimljivo je vidjeti Velički grad, Lapjak, Mališćak i Ivačku glavu s ove strane brda.
Na Kaniškoj glavi ISPO ekipa postaje cjelovita. Čine ju već nabrojane Šapice, zatim poznata lica; vođe Miro i Josip, Melisanda, Gašo, Mirko iz Pakraca, Ivan i Josip iz Broda i puno novih lica, koja neka mi ne zamjere što im ne znam imena Posebno se istaknuo najmlađi član Lovro, koji je bez problema savladavao snijeg do pazuha, potoke i strmine. Bila je tu i jedna Ivana na svom prvom pravom, ali nikako posljednjem planinarenju te moja malenkost koja se odlučila za pisanje ove priče (kratke).
S Kaniške glave krećemo put Češljakovačkog visa. Uskoro dolazimo do odvojka za novu “Omladinsku stazu”. Ona vodi u Veliku, do caffe bara Lugarnica. Čaj ili pivo nikada nisu zvučali bolje. Mi ih ovoga puta ignoriramo i nastavljamo dalje. Tu i tamo bacamo se desno i prtimo jedni drugima snijeg, jer tko je još vidio stalno ići po markaciji. Prćenje je uvijek težak i mokar posao, pa se javljaju i prvi uzdasi i znakovi gladi. Na vis smo se popeli i prije nego smo jedni drugima stigli prepričati i previše hranjive sadržaje naših ruksaka. Gužva, hladan vjetar i zubato sunce natjerali su nas da na tom po visini značajnijem vrhu obavimo samo predjelo. Diskutiralo se o mjestu loženja vatre za pečenje slanine. Spominjala se čak i imaginarna janjetina na Trišnjici. No krenuli smo ipak do prvog današnjeg ISPO cilja.
Kroz mračnu šumu, po mrak strmini, kotrljamo se do mističnog Žutog bunara. Izvor, na riječ pitke vode obogaćene neobičnim žutim muljem izaziva čuđenja, gađenja i radoznalost. Kao da se stijena rastapa u vodi – komentirali smo. Uskoro se priprema markiranje staze do tog mjesta. Imat ćete priliku vidjeti tu malu pitku kaljužu. Vesela ekipa nastavlja dalje. Pravimo domino anđele u snijegu. Redatelj Miša sve dokumentira svojom kamerom.
Na inače mirnoj i tihoj Trišnjici dernek i pjesma. Ona zaključana kućica sada je toliko puna da uopće ne pokušavamo ući. Kratko se odmaramo, ljuljamo na ljuljački, dame pudraju nos u najsimpatičnijem WC-u na Papuku. Sjeverne Šapice donose konačnu odluku o mjestu pečenja slanine. Bit će to uz Dubočanku kod fakulteta. Pažljivo birana drva koja će slaninu učiniti još ukusnijom čitavo vrijeme u ruksaku nosi Marijan.
Na redu je i drugi današnji ISPO cilj. “Čez okno” je jedna zanimljiva rupa u jednako zanimljivoj stijeni koja se nalazi u podnožju južne strane Suhodola. Odmah kraj jazavčeve Rupa je vidljiva tek kada se stane ispod nje. A stati ispod nje nije baš lako. Strm i kamenit teren zahtijevao je prilično opreza. Odroni kamenja i snijeg, oštre ledenice nad našim glavama… Bio je to možda najzanimljiviji dio današnjeg pohoda. Obišli smo i vrulje. Hladnu i toplu. Obje su pitke. Obje su hladne Obje su tu jako dugo, ali ih nismo svi uočili na našim ranijim izletima na Trišnjicu.
Kod fakulteta se opraštamo od sjevernih Šapica koje se bacaju na turu slanine i zatim vraćaju na Jankovac (ukupno 9,5 sati hoda). Ostali nastavljamo prema Velikoj uz uvijek glasnu Dubočanku. Zadnji kilometar terenskim vozilom kojim upravlja Papa Štrumf stižemo do Velike koja odiše kirvajskim ozračjem. Tu su i licitari, prodavači kokica i balona. Ekipe planinara opuštaju se uz pivo. Mislim da smo vidjeli jedan jaglac. Proljeće na Papuku ostavljamo za neku novu priču. Do tada se vidimo!
Miroslav Pecko
