Novogodišnji pohod 2013.
01.01.2013.
Poslije burno neprespavane novogodišnje noći i nastavne «šetnje» najljepšim i najvišim papučkih vrhovima, teško je zadržati visoku kreativnu lucidnost za vlastite impresije.
Šteta, jer za ovakav događaja bilo ih je i previše.
Započelo je susretom, upoznavanjem i polaskom u 10 ujutro s Jankovca prema konačnom cilju Ivačkoj glavi.
Već ulaskom na greben Sokoline, slijedi uobičajeno skidanje viška «obleke», te lagano razbuđivanje u dugoj, isprekidanoj koloni desetak planinara entuzijasta. U tim trenucima najveći poticaj mi je bio razigrani i razdragani koker Bigi, koji mi je izazivao iskrenu zavist lakoćom pokreta i pronalaženjem nevjerojatnih prečaca na vijugavom grebenu.
Mic po mic i poslije dva sata evo nas na velikoj stijeni Ivačke glave. Sunce, prekrasan pogled na susjedni vrh Papuka s dominantnim radarom i ostale susjedne papučke vrhove.
Grickalice, presvlačenje, zanavljanje pohabane opreme (drvenog štapa mlade zagrebačke profesorice) koja je čak otkrila iskrenu želju da ovo zagrebački zamijeni sa slavonskim (sic!), fotografiranje, upis u knjigu dojmova, pronalaženje neke čarobne kutije s vrlo važnim međunarodnim podacima. Kako se radi o važnoj kutiji objasnio mi najaktivniji slavonski geocacher, osječki kolega Valentin Žagar. Dok je razgovarao s našim dobrim duhom i domaćicom Ivonom, skužio sam da su po kutiji nešto prtljali mađarski planinari, ne poštujući pravila struke (!?)
Krećemo dalje. U planu je Koprivnato, ali ipak ga zaobilazimo. Umor, vidljiv iz svakog koraka iznjedrio je pravu i odgovornu odluku, Koprivnato ostaje za drugi pohod, treba prevenirati moguće povređivanje na strmom i opasnom usponu Koprivnatog. To nam je kratko i jasno objasnio simpatični Ivan Lončarić iz Osijeka, kako sam poslije čuo, u zadnje vrijeme jedan od najaktivnijih članova «Šapica».
Prelazimo Anđinu kolibu, te slijedi ručak na Nevoljašu.
Tu susrećemo tri ambiciozna mladića, bicikliste iz Garešnice koji su se poslije završenog odmora, sruštili prema Velikoj na svojim nabrijanim strojevima.
Slijedi «spust» napuštenom ski stazom na Nevoljašu, novi uspon prema Jankovcu, te prolazak pored još jednog ski «obrovca», na Jankovcu. Nisam mogao vjerojavati, da na vrhu zapuštene vučnice, još uvijek ponosno kleptomanima prkosi veliki trofazni elektromotor.
Oh, da. Ne smijem zaboraviti niti druge supu(a)tnike našeg novogodišenjeg pohoda: našu psihologicu Jasnu, ponosnu vlasnicu ljubimca Bigija, već spomenutu profesoricu iz Zagreba Ivanu, Ivoninu šulfrendicu. Tu je i slatinčanka Danijela, vjerojatno najveća planinarska nada «šapica» za ovu godinu.
Zatim, samozatajna kolegica Jasna, doktorica iz Retfale, Ivanova gospođa. Odavala je dojam da je i na putu duboko proživljava novonajavljenu zdravstvenu reformu (stotu po redu, prema mojoj evidenciji!). Usput, ugovorna je godina za medicinare, i nije to sve bez vraga. I na koncu Mislav. Samo roditelj zna njegovu patnju do dolaska Papuk. Ali držao se k’o soldat. Takvi smo mi Nedići :-).
I na kraju Ivona i Miša. Ovo je njihova priča u koju su oni «uvukli» navedene likove. I zato ima hvala. I za nezaboravni početak Nove godine.
Petar Nedić
