ISPO na Kutjevačkom Martinju 2011.
06.11.2011.
Uzalud sam čekao ne bili netko objavio kakvu kratku pričo o našoj maloj nedjeljnoj avanturi. Vidim ja kako ništa od toga biti neće… 🙁 Pa što je s vama dobri ljudi? Ovdje ne vrijedi poslovica “Tko se mača laća, od mača će i poginuti.” već puno blaža inačica “Tko hodati planinama voli, mora kadgod pisati da i druge privoli.”
Naša je mala avantura započela na glavnom trgu pjesmom, mirisom peciva i kuhanog vina, uz gromoglasne pozdrave od strane Antuna Korena – Tune ispred grada domaćina i PD Vidim iz Kutjeva.
Skupilo se tom zgodom cijela “tauzenka” planinara i nešto malo onih što za planinarske pohode ne mare i ne haju ali im zato degustiranje mladog i svakog drugog vina jako dobro leži. GSS-ovci nam u povjerenju rekoše da osiguravaju skup od 800 planinara, domaćini nam rekoše najmanje 1.800 prijavljenih i puno neprijavljeni, a pojedinci iz naše skupine izrekoše kako nas ima najmanje 5-6 tisuća.
Meni se čini da je planinara bilo oko 500 što uistinu nije mali broj. 🙂 Kad bi svaka luda planinarila, bilo bi nas “too much” da ne kažem malo previše i izgubila bi se draž, to jest ekskluziva. Zamislite samo hodanje uz stalno kimanje glave i izgovaranje: “Dobar dan”, “Bok”, “Bog”, “Zdravo”, “Doviđenja”, “Ćao”, “what’s up” ili “wozzup” i tako to…
Zanimacija koju prakticiraju baš svi, naglo bi se pretvorila u ono što doživljavamo u gradu, na poslu i drugim javnim skupovima. Što se mene tiče možda je bolje ovako. Manje planinara, više friškoga zraka, tko misli drugačije neka se ispiše iz Šapica i ISPO ekipe, i neka počne odlaziti na utakmice, koncerte, teretane, a može i na aerobik i druga znojna mjesta. 😉
Ovo je takoreći prvi put da naša Šapica Ivona nije odradila ISPO niti pravi planinarski pohod, već je sa “crvenim mundirima” laganim korakom pod punom spasilačkom spremom – pratila izletnike i planinare po kutjevačkom vinogorju. Sama je to tražila, pa nek’ joj bude.
I dok su drugi špancirali mi smo krenuli junački po šumama i gorama naše zemlje ponosne, čak nam se i nekoliko dragih i simpatičnih Vinkovčana pridružilo ali su nas na pola puta morali napustiti i vratiti se u bazni logor.
Sve u svemu odradili smo ‘ebački pohod u kome su djelomično po prvi puta sudjelovali planinari sa istoka: tri cure i jedan dečko iz VK, a zatim slijedi manje-više standardna ekipa. Sa juga: Miro, Cigo, Davor, Joza (na kratko Suzana i dječica), Lojza i Melisanda, sa sjevero-istoka Davor, sa sjevera: Gabrijel, Ruža, Željko i moja malenkost. Od starih i novih ISPO-vaca nisu se pojavili: Ivan i Jasna, Sadik i Emina, niti Mirjana i Ivia unatoč SMS porukama o tome kako njih dvije dolaze na ljudikanje. Iako su ovaki skupovi izvrsna prigoda za susrete na najvišem nivou konkretno sa jugozapadnom ekipom, ovoga puta nismo imali sreću vidjeti Žareta, niti sve njegove cure (Jasmina, Manuela, Brankica i Helena).
Što je tu je… Mi smo se nahodali, umorili, čak i malo izgubili (psst ovo je tajna), a što je najvažnije uživali u ovoj bogom danoj jeseni na 16°C i maksimalnoj nadmorskoj visini od 760 m. Bilo je iznimno ugodno za noge, pluća, srce i dakako za oči. To silno žutilo se riječima opisati ne može, stoga ako vam je krivo i treba vam biti jer već slijedeći tjedan lišća na granama biti neće, a šuštanje pod nogama zamijeniti će gnjecavo blato, gamaše, kabanice i bitno manje šala i doskočica to jest društvenih događanja jer ćemo se vratiti svome jatu u kojem ima puno rutine i manje divljine.
ISPO je često znatno teži od običnih pohoda, ali i znatno zanimljiviji s obzirom da većinu vremena provodimo izvan poznatih staza, dakle bez markacija i na činjenicu da je većinu organizirao Papa Štrumf koji u malom prstu ima brojne informacije i zanimljive destinacije koje običnim planinarima nisu dostupne.
Hvala svima na ugodnom i neobveznom druženju i aktivnostima koje nigdje drugdje nećete moći prakticirati osim na planini i divljini. 🙂
Fotografije sa planinarskog pohoda pogledajte u fotogaleriji.
Miša Nicinger
