Osam hodača iz Mijača
09.01.2011.
O jučerašnjem takoreći neuspjelom pohodu od sela Miljači do Petrovog vrha pokraj Daruvara za što smo planirali nekih 10 sati hoda, mogao bih napisati ne jednu, već četiri priče… Razloga za to ima puno, možda i malo previše… Preskočiti ću stoga vlastita promišljanja i ispričati samo manji djelić činjeničnog stanja.
Hodali smo takoreći bez prestanka 7 sati i 30 minuta ali nismo uspjeli dosegnuti Petrov vrh podno Daruvara. Poslije bezbrojnih prepreka stigli smo do Manastira Pakra pokraj Sirača i stanovito vrijeme čekali prijevoz. Naime, za potrebe pohoda sudionik i organizator Cigo angažirao je prijatelja i vlastito vozilo za prijevoz svih sudionika. Kasnije je nazvao Davora koji je obustavio poslijepodnevni odmor i iz Požege pohitao nama u susret. Njihova zadaća bila je prevesti umorne ISPO-vce od Manastira Pakra do Pakraca na čašicu razgovora sa Žaretom, a zatim do automobila koji su nas čekali u selu Mijači. Sve skupa bila je to užasno duga vožnja na četiri kotača, što nije ništa naspram 26 ili 28 prehodanih kilometara koliko je pokazao GPS. Iako se od hvala ne živi kažimo uglas svi: hvala vozačima, hvala vozačima, hvala vozačima! 🙂
Ekipa sačinjavaju planinari iz Požeštine: Cigo i Dražen, iz Virovitice: Mirjana i Ivia, iz Našica: Gabrijel i Željko, iz Slatinskog kraja: Darko i moja malenkost. Za druge ne znam točno, ali mi iz Slatine na put smo krenuli nešto oko 07:30 sati i vratili se oko 21:30h., s time da smo iz Mijača krenuli u 08:30 sati, a vratili se u 20:30h.
Tijekom pohoda naišli smo na preko nekoliko blatnih dionica, zatim na brojna porušena stabla (sječa), a kupine, sklisko lišće i makadam neću niti spominjati. 😉 Krenuli smo sa cca 10°C da bi nas u selu Mijači dočekalo -3°C, led i prava, pravcata ciča zima. Ovoga puta Slatinčani nisu kasnili, čak smo nekoliko minuta stigle prije svih ostalih. Bravo mi. 🙂
Odmah na usponu dolazi do naglog porasta temperature što je za posljedicu imalo veliku i podulju kondenzaciju moga fotoaparata. 🙁 Kondenzacija je normalna stvar kad poslije dugo vremena na niskoj temperaturu uđete u zagrijani prostor, a da će mi se to dogoditi na planini u samo nekoliko desetaka minuta hoda nikada ne bih mogao niti pomisliti. Sve to u prijevodu znači – ako se hoćete malo ugrijati i pobjeći iz hladne, zaleđene i tmurne doline popnite se u planine gdje je toplo, sunčano, i ugodno – ma milina jedna… 😉
Iako se nismo baš iskazali, jer su nam do konačnog cilja ostala još puna dva sata hoda, uspjeli smo učiniti dobro djelo naspram vlastitih pluća, na čemu će nam srce i krvožilni sustav biti zahvalani cijeli tjedan, točnije do novog pohoda i druženja sa vama. Dodajmo i to da su neumorni bili jednino: Darko, Gabrijel i Željko koji su mogli još toliko ako ne i više od toga. 😉
Fotografije sa ovog pohoda možete vidjeti u našoj fotogaleriji.
Miša Nicinger
