Prva zadnjega 2010.
05.12.2010.
Dok ISPO ekipa vrijedno radi na pripremama za međunarodni dan planina 12.12.2010., Šapice odlučuju na trenutak zaboraviti Papuk i prihvati ljubazni poziv našeg starog znanca i domaćina Branka Tivanovića na pohod Krndijom i druženje sa planinarima iz Slavonije u planinarskoj kući Tivanovo.
Kod Tivana ništa nije prepušteno slučaju pa nas uz širok osmijeh i stisak ruke očekuje i poveća količina domaćeg kruha, čvaraka, švargl, šumske gljive iz staklenke i preko nekoliko vrsta žestice sa planinarskim travama. Trebam li uopće spomenuti vreli čaj i kotao pun vode u koga će uskoro ubaciti luk, grah, kobasice i slaninu… 😉 Ako želite povesti ekipu ili upriličiti kakav nezaboravni vikend na Krndiji, slobodno se javite Branku na 098 280 089 i dogovorite detalje.
Dolaze brojna poznata lica sa svih strana. Među njima i oni koje nismo vidjeli točno godinu dana poput Dragice, Marijane i Franje iz Belišća, upoznajemo i po prvi puta hodamo sa Vinkovčanima i susrećemo mnoge nove i zanimljive planinare od kojih sam upamtio dugokosu Nevenku, buduću amerikanku Milenu iz Našica kojoj sam obećao i kasnije zaboravio pokloniti sve CD-e sa New Age glazbom. 🙁 Sjećam se Ivane i drugim simpatičnih lica te brojnih ugodnih i neobveznih razgovora. Trebam li spomenutu Tomu iz Gazija, Ivana i Jasnu iz Višnjevca, Davora iz Osijeka i nasmijanu Jasnu, smrznutu Ivonu i moju malenkost iz Slatine!? 😉
Na startnoj crti posložilo se preko 30 planinara, a kasnije se pojavilo još desetak. Od Šapica samo 5 jer su drugi imali “preča posla” (sram ih bilo, da ih bilo). No ako uzmemo u obzir kako druga društva broje po 120 članova – Šapice su bile uvjerljivo najbrojnija ekipa. Bravo mi! 🙂 Na pohod prema Kvržici krećemo malo makadamom, a zatim preko Ravnog brda kome je ime dao neki veliki šaljivdžija (oca mu njegovog) jer je brdo sve samo ne ravno. 🙂
Na vidikovcu Kvržica smo prvi i zadnji put bili prije 15 mjeseci tijekom lutanja sa južne strane Papuka (vidi priču).
Cijelo vrijeme pohoda imamo radnu temperaturu preko 37°C iako je vani temperatura stalno ispod ništice. Na Kvržici 1/4 ekipe kreće prema Petrovom vrhu, a ostatak kreće do Gazija i povećeg kotla sa vrućim grahom, matorim lukom i opako dobrim kruhom. Ako dodamo svemu tome i standardnu ponudu bezalkoholne i omamljujuće cuge i zanimljivih rukotvorina od drveta, konjanike na rasnim četveronošcima i brojne druge sitnice – jasno vam je da Tivan i Gazije imaju potencijal i postaju nezaobilazno mjesto za ugodno druženje, dobru zabavu i ono najvažnije zdrav život.
Sum sumarum – ekipa koje je krenula samo do Kvržice hodala je četiri, a oni do Petrovog vrha pet sati. Vrijeme provedeno na okupljanju i ručku nije uračunato u vrijeme hoda. 🙂 Nije loše morate priznati. Vidimo se na međunarodnom danu planina, a zatim možete sa na nama na ISPO ture i pohode koji traju minimalno od 6 sati jer salo se topiti mora, a srce neće kucati tik-tak ako ostanemo doma i prespavamo: hod po trnju, inju, snijegu, blatu, kiši, granama i lišću… 🙂
Miša Nicinger
