Hopa cupa nas dva skupa (Tisovac I. put)
10.10.2010.
Naša je današnja planinska avantura započela na “park placu” jankovačkog jezera odakle vodi put prvo gori, pa onda doli, pa gori, pa doli i tako bezbroj puta… Na križanju Majerove livade, Jezerce, Nevoljaš, krećemo ravno put Jezerca i šumarskog fakulteta.
Poslije dugo vremena ponovno gledamo markacije i zaključujemo da nisu baš nešto naročito. Svako malo čuje se glas “Cigo gdje si?” Cigo Papuk te zove! Cigo dođi, samo dođi i ponesi kist i boje…” 😉 Drugim riječima staza je markirana ali je marka nagrižena zubom vremena. Pojedini su putokazi truli i popadali sa stabala, ali to nije ništa naspram onoga što su napravili vrli šumari sa pilama i izvlačenjem trupaca – blato, kaljuga, blato, granje, glib, mulj, voda, blato.
Dok se spuštamo asfaltnom cestom prema Velikoj srećemo malobrojne bicikliste, izletnike i skupljače gljiva. Zaobilazimo rampu i krećemo lijevo prema vrhu Tisovac koji se nalazi na 662 metra nadmorske visine. Hodamo najkraćim Čokinim putem i usput skupljamo egzotične gljive, o da… Ako mi ovo bude zadnji tekst, znate i zašto je to tako. 🙂
I ovdje markacije tiho, tiše, a zatim i vrlo glasno vrište za Ciginim i Papa štrumofovim aktivnostima… Ima ih, nije da ih nema – neke su vidljive, neke skrivene, neke nedovršene, neke vrlo maštovite. Sve u svemu markacije vape za obnovom, o da.
Najljepša stvar na cijelom pohodu je “Trajna pokusna ploha br. 2 – projekt kodnog imena “Čovjek i biosfera” sa temom “Komparativna istraživanja ekosistema”. Ima još teksta na toj plohi ali se jedva nazire. Jedno je sigurno taj dio šume je iznimno lijep i nekako drugačiji od sveg drvnoga blaga na Papuku. Ukratko ploha numero due je za svaku pohvalu. 🙂
A tada “osvajamo” Tisovac. Moram priznati da nas je taj naizgled neugledan vrh, više no ugodno iznenadio, dakako ne težinom već pogledom na Papuk koji je upravo štrumftastičan. Sa Tisovca se mogu vidjeti brojni vrhovi koji ga okružuju, stoga nam ručak prolazi u blagoj drhtavici (od hladnoće) i iznimno ugodnom promatranju boja jeseni, Ivačke glave, Češljakovačkog i drugih vrhova koje je Ivona uspjela dešifrirati… Iako je Tisovac relativno skroman planinski vrh, odgovorno tvrdim da taj “malac” zaslužuje ponovni obilazak i to tijekom sva četiri godišnja doba.
Na spustu prema Trišnjici pronalazimo Kupine, punoglavce, malene žabe, brojne skakavce i nebrojene dokaze Čokinog postojanja. 😉 Usput smo nabrali pola kilograma šipka za čaj i vidjeli najljepšu planinarsku markaciju ikada 🙂 koja crvenom i bijelom bojom simbolizira planinarsku kuću. Na spustu do Trišnjice susrećemo planinara Matu Lukačevića iz Požege dok skuplja vrganje. Potom se malo družimo sa domaćinima koji uz vatricu igraju belu: Stjepan Galić, Vjeko Trobić, Ana Trobić i Nada Jagodić također iz Požege. Nude nas hranom i pićem, pa se na kratko sladimo smokvama, a zatim krećemo nazad.
Usput skupljamo divlje kruške za naš “domaći čaj” koji se sastoji od nebrojenih trava i sušenih voćki. Povratak od Trišnijce do Jankovca nije tekao glatko jer su dobar dio staze okupirali šumski radnici i porušili nebrojena stabla preko kojih se mora preskakati. Kako je velika sječa upravo u tijeku, a izvlačenje još nije niti krenulo, toplo preporučamo zaobilaženje ove dionice narednih nekoliko mjeseci.
Poslije pet sati znojenja, uzdaha, dizanja i spuštanja, svršili smo na Jankovcu odakle krećemo put Slatine nošeni oktanskim parama.
Dragi naši Slavonci, lijep pozdrav svima koliko vas ima!
Miša Nicinger
