Mile čupavice
16.01.2010.
Velika prednost našeg lokalnog prigorja se prije svega ogleda u blizini, a zatim u kraćem, jeftinijem i jednostavnijem dolasku i odlasku. Kada pohodimo brda i planine izvan prigorja, treba ranije ustati, voziti se autom, odraditi pohod, a onda u povratku slijedi presvlačenje, uspavljujuća i beskorisna vožnja. U konačnici još slijedi raspremanje, čišćenje i pranje auta. Jedino Ivona uživa dok traje radijska emisija Vrijeme vinila, sve ostalo svodi se na stani-kreni, lijevo-desno, i ubrzaj-koči.
Danas smo zahvaljujući svevišnjem dobili u društvo našu dragu i simaptičnu šapicu Laretu, pa smo 3 sata i 30 minuta pohoda odradili u troje. A što da vam kažem, lijepo je u paru, ali ni u troje nije loše. 😉 Pohod k’o pohod što da se priča, parada blata, umora i skliskog lišća. Za dobro raspoloženje kao i uvijek brinu se okolnosti, slučajnosti i ljudska duhovitost.
Odmah na startu, nekih 5-6 prekrasnih vjeverica počastilo nas je poziranjem i skakanjem sa grane na granu. Ivona i ja smo ispucali svako po pola role filma, dok je Lareta skidala sve zvijezde sa neba što nije ponijela fotić, a i kad ga ponese obično zaboravi napuniti bateriju, he, he. 🙂 Krećemo u 10:00h s parkinga pokraj zgrade šumarije i grabimo put vidikovca, razrušene pivnice (ma što to značilo), i moćnog VIP-ovog antenskog stupa. Kod vodotornja srećemo jednu tetu sa psom dok se vraćala iz vinogorja. Vjerojatno nije bila daleko, ali svi ti što vole pse, uživaju u prirodi i šetnji, pa je za očekivati njihovo prisustvo u slatinskom prigorju, kad planinarska staza bude kompletno gotova.
Cilj današnje misije bio je prošetati, zatim istražiti i spojiti zadnji dio staze, što smo i učinili. Bravo mi! 🙂 Pronašli smo i prehodali prekrasnu dionicu koja izgleda poput prave pravcate prašume i odlučili korigirati jedan dio staze od vrha Stublovac prema Popišanom brdu. Odatle vodi dobro poznata dionica, koju su mnoge šapice imale čast pohoditi, a zatim nastavljamo neistraženim dijelovima šume. Uz priču, šalu i doskočice, uspijevamo pregaziti dionicu koja nedostaje u cijeloj priči i izbijamo točno na kraj markirane dionice! Nevjerojatno, ali istinito! Joj koja je to bila sreća i radost kad smo ugledali naše turbo lijepe i velike markacije, promjera cca 15 cm. Milina jedna. Nije to zato što smo mi radili markacije, to nikako. Stvar je u tome da smo stvarno dobro napravili tu dionicu. Osim toga, tko će nas hvaliti osim nas samih? 😉
Pri kraju markirane staze dolazimo do markacija koje imaju 6-7 centimetara u promjeru (naše prve, sićušne oznake) i tužno ih mjerkamo, priželjkujući dan kada ćemo ih prepraviti. Dakako prvo ćemo ih premazati velikim bijelim točkama, a zatim prebojiti rubove crvenom bojom. U završnici smo odlučili izbjeći jedan dio već markirane ali zato vječno blatnjave šumske ceste. Kad se jednom okupi ekipa za radnu akciju, moramo malčice skrenuti stazu, očistiti je i markirati samo za planinare.
Mi smo uspješno pohodili prigorje, razgibali se i potrošili par tisuća kalorija. Friškim zrakom punili smo pluća, kisik iskorištavali kao energent, a ugljični dioksid za olajavanje svih onih što su ostali u toplini doma. 😉 Vidjeli smo prve cica-mace, a oštro Larino oko otkrilo je pupoljke Jaglaca i nekih čudnih gljiva koje rastu bez obzira na hladnoću i prisustvo snjega i leda. Od životinja smo vidjeli samo malobrojne ptice, ljušture od puževa, sasušene oklope kukaca i puno tragova sirotih srna i divljih svinja. Ako vam je sada žao i treba vam biti, ako nije, znajte da ste nam nedostajali. 😉
Kao i uvijek fotke sa pohoda možete pogledati u našoj galeriji veselih likova.
Miša Nicinger
