Novogodišnji pohod 2010.
01.01.2010.
Šapice u sastavu ona & ja (a tko bi drugi) ovoga puta predvodi “stari sportski vuk” Stjepan Gal i vjerni pas Scooby. Naše je odredište Lager Sekulinci i krug okolo-naokolo nemarkiranim stazama, koje vode pokraj partizanske bolnice i drugih znamenitosti iz davnih NOB vremena, sve skupa 5 sati hoda.
Vrijeme u gradu pokazuje monsunsko raspoloženje ali to našu malu četveročlanu ekipu ne može iznenaditi.
Mi smo najmanje dva puta spremniji nego cijela civilna zaštita i općenarodna obrana u koju su komunisti utukli silne milijarde dinara, a na kraju se pokaza kao čisti promašaj. Ostavljamo mamurnu Slatinu u kojoj kiša polako ali sigurno ispire gorak okus jeftinog vina i zadah baruta, sa željama da se i tu kod nas ispune snovi o boljem životu, isplate zaostale plaće i udvostruči minimalac.
Gore smo, upoznajemo Scooby-ja, navlačimo kabanice, gamaše i krećemo uzbrdo. 🙂 Kiša, gusta magla ili niski oblaci, čisti zrak i eto nas u zoni sumraka. Na drvetu mala ploča od debelog pocinčanog lima, na kome se lijepo vidi crvena zvijezda petokraka i bijelim slovima piše L.D. (pretpostavljam Lovačko Društvo) Jelen – Jankovac, Slatinski Drenovac. Fala Bogu dragom što tamo više nema lovaca (čitaj zabranjen im je ulaz) jer bi sigurno koknuli one malobrojne jelene koje smo sreli putem.
Zaboravih napisati da su na pohod pošle i naše iznimno simpatične maskote iz Biograda na moru – Zoe i Bert (hvala Miki, hvala Nela). Ubrzo smo svladali 600-700 metara visinske razlike i pregazili SPP-e i došli do snježnih padina na kojima je Stjepan maštao o spustu skijama, Ivona o bordanju na Vlašiću, a ja se prisjetio planine Šljivovice pokraj Titovog Užica gdje smo po svemu sudeći Robert Pauletić (pisac knjige Himalaja) i ja bili na završetku vojničke obuke pri -25°C (Pauletiću ja sam bio u I. vodu u 15-ci kod kapetana Ustića i radili smo najbolje “preklapače”). Samo nekoliko sati prije polaska na pohod, dovršio sam čitanje zadnjih 100-tinjak stranica njegove najnovije knjige o usponu na Himalaju sa Stipom Božićem i još nekim dečkima. Knjigu najtoplije preporučam. 🙂
S obzirom na obilne padavine, Papuk ima na stotine malih i velikih potočića koje smo višestruko prelazili i uživali u huku malih slapova i žuboru vode. Sve to skupa bilo je manje više standardno bauljanje po omiljenoj planini dok nismo upali u “Posebni rezervat šumske vegetacije – Sekulinačke stijene” koji me opčinio svojom ljepotom zbog 90% crnogorice i 10% breza. Takvu lijepu i zanimljivu šumu nisam vidio niti na Švarcvaldu, a na Papuku je nisam očekivao niti pod stavkom razno! Ne daj Bože da se naše drvosječe tome približe! 🙁
Partizanska bolnica, partizansko groblje i spomenik palim borcima iz NOB-a još uvijek prkose vremenu. Vidljivi su ostaci brojnih križeva!? To me malo začudilo, partizansko groblje sa križevima!? Mislio sam da su svi partizani i komunisti sahranjivani sa nadgrobnom drvenom ili kamenom pločom u obliku kravate na kojoj je na vrhu bila izrezbarena ili u sredini iscrtana zvijezda petokraka. Pokraj ruševina mlina i groblja nalazi se manje-više neoštećen spomenik sa imenima umrlih, na kojem između ostalog piše “Ovdje se nalazila vojnopartizanska bolnica YI-2-A koja je djelovala od kraja 1942. godine do završetka NOB-e. Bolnica je radila u šest izgrađenih brvnara u koje se moglo smjestiti i do 120 ranjenih i bolesnih boraca. Za čitavo vrijeme postojanja neprijatelji je nikako nisu otkrili. Služila je za potrebe partizanskih jedinica većeg dijela slavonskog područja. U bolnici je umrlo oko 250 ranjenih i bolesnih boraca NOR-a koji su sahranjeni u neposrednoj blizini…” Smatram da je rušenjem brojnih spomenika tijekom domovinskog rata nanesena ogromna šteta hrvatskoj kulturnoj i spomeničkoj baštini. Sve to je trebalo bezuvjetno sačuvati i ostaviti da svjedoči o vremenu i okruženju u kojem smo živjeli. No što da se radi, takva su bila vremena… Spomenik željeznici je lijepo uščuvan i neoštećen, a naša planina puca od zdravlja i friškog zraka, a to je najvažnije za nas male o obične ljude, što sebe nazivamo planinarima. Moš’ misliti! Da smo čestiti bili bi alpinisti. 😉
Nekada davno (prije otprilike 6 godina) Gal je vodio slatinske cure i dečke na biciklističke ture po slatinskom prigorju. Kako su uglavnom svi ispuštali dušu, zbog nedostatka kondicije vozeći teške i nekvalitetine bicikle stalno su gnjavili Stjepana pitanjem “koliko još?” a on je uvijek odgovarao 200 metara! Poslije kilometar-dva opet bi pitali, a on ispali još 200m i tako stalno. Na kraju smo u biciklističkimi turama svi znali pitati ili bili upitani “Jel’ Galovih 200 metara?”:-) Sada sam ja iskoristio gužvu i gnjavio Gala sa pitanjem “koliko još do ručka?”, da ga malo podsjetim na vremena kad je on bio idejni guru sa biciklom marke Trek, u nažalost vrlo brzo propalom biciklističkom pokretu u gradu Slatini. 😉 Jedino sam ja od 2003. do danas prešao preko 50.000 km na biciklu i još uvijek vozim minimalno 8.000km godišnje, ali zato malo planinarim. 🙂
A vi dragi naši budite pozdravljeni i sretna vam godina nova! Vidimo se, ako ne prije onda u Novljanskom gorju. 😉
Fotke se kao i uvijek mogu pogledati u našoj galeriji.
Miša Nicinger
* * *
Ukoliko trebate: webshop, web hosting, cloud, VPS, izradu, dizajn i održavanje web stranica – obratite nam se sa povjerenjem, jer Internet je naše igralište – midnel.hr
* * *
