14. virovitički susreti planinara

02.06.2019.

Iako ovakvi planinarski susreti prije svega služe za druženje i opuštanje, i na njima je pohod najmanje važan – moram priznati da sam uživao u opuštenoj atmosferi i zanimljivim sugovornicima. Upoznao sam hrpu novih lica i dobro se potkožio. 😉 I odmah na početku bih istaknuo susret sa pripadnicima elitnih planinarskih postrojbi, a to su kao što znate “Šapice”. Danas su hodali, skakutali i saplitai se: Vinko, Milan, Miloš i Vesna. Sebe neću spominjati…

Bilo ih je tu još pripadnika, simpatizera i zaljubljenika u šapice ali su obilježja maknute sa ruksaka, jer predstavljaju opasnost i mogućnost da se zapne za granu ili stijenu!? Joj mene joj! Što sve neće pasti na pamet mrziteljima svega i svačega. Jebena rakija koju nosi svaki drugi planinar nije opasnost, a drvena šapica je eto baš opasna!!!

Bez obzira na sve – učlanio sam četiri planinarke iz Virovitice u jedne, jedine, jedinstvene “Šapice”. Iako im nije baš bilo pravo jer su novoizrađeni medaljoni mali i jedna od njih je izjavila “ja želim veliku!” Obećao sam joj ispuniti želju. 😉

Imali smo uistinu lagani pohod i prekrasno vrijeme. Planinari su došli sa svih strana i lijepo se družili, a domaćini su napravili gostoprimstvo kakvo se rijetko viđa. Doručak obilan i raznovrstan (kruh i mast, kruh i marmelada, nekoliko vrsta peciva, slanih i slatkih kolača, ma svašta nešto, zatim kava, čaj, žestica, luk, paprika, sol, ovo-ono).

Kasnije na nekoj pauzi stižu peciva, kolači, kava, iće i piće. To je bilo kao u svatovima. Pa tombola, nagrade, ručak i opet 10 vrsta kolača. Uf. To nije bilo trošenje nego unošenje. 🙂 Mislim kalorija.

Napomena: 3D relive i GPX trag sadrže i vožnju autobusom! Tura je bila malo neobična jer smo od planinarske kućice Brusovi hodali do autobusa, pa se vozili do Virovitičkih ribnjaka, zatim smo išli na pohod, pa se vratili na ribnjake, odakle smo opet busom išli do križanja, i opet malo pješice do planinarske kućice. U prijevodu – nemam pojma koliko smo kilometara hodali i u kojem vremenu, ovo je tek samo malo da se vidi gdje smo bili…

S obzirom na dugačak film i poveliku galeriju fotografija, mogu ja komotno i skratiti ovo izvješće. 🙂 Sve drugo, što vas može biti zanima, a nisam spomenuo – možete pronaći u video zapisu.

Bilo nam je lijepo, ugodno i lagano. Pravi, pravcati piknik u prirodi. Hodalo se, družilo, klopalo, pjevalo, plesao… Svatko je dobio komadić onoga što najviše voli, a domaćini se u iskazaše i svakom pogledu:  gostoprimstvom, organizacijom i osmijesima. Meni je najviše trebalo opuštanje poslije utrke i druženje, a to sam i dobio. Hvala svima na toleranciji spram kamere.

Do novog manje ili više znojnog susreta ostajte mi vedri, čili i vazda nasmijani bili.

Miša Nicinger