Slavonski Papučki Pohod
26.02.2012.
Ne znam kako se vi osjećate poslije skoro 10 sati hoda ali meni je osvajanje 16 stuba koje vode na kat, izgledao poput završnice uspona na Mt. Kilimanjaro. 😉 No dobro, uspio sam već bezboj puta osvojiti tu moćnu planinu, ali nije na odmet primijetiti kako večeras baš ne ide sve kao podmazano. 🙂
Sve mi se čini da su mnogi upravo zbog fizičkih napora, mudro odustali od pohoda “Jankovac – Zvečevo” zbog čega ih sud časti – diskvalificira iz društva najboljih Papučara. Uistinu nije bilo lako hodati po snijegom zametenoj SPP stazi na kojoj se razbaškarilo od 10-60 cm mokrih i hladnih kristala koje poznajemo kao pahuljice.
Što reći osim da im neće biti lako slušati o našem uspjehu, gledati naše slike i video zapise, maštati o neopisivo bolnim mišićima, koljenima i zglobovima, a strah koji su prouzročila dva para očiju u mraku i huk potoka dok bauljamo mračnom cestom posutom stijenama, od Jankovca do Slatinskog Drenovca – neću uopće spominjati. To se mora iskusiti! Takve impresije ostavljamo samo za sebe i nikada ih nećemo dijeliti sa onima što vikende provode odmarajući se u kućnom ogrtaču, u toplini sobe, u suhoj obući što ne žulja, u čijim venama teče kolesterol, a arterije sliče zaštopanim cijevima. 🙂
Znam, sve znam, ali ovoga puta nisam kriv za priču koja slijedi i umjesto da ledi krv u žilama ona je zagrijava do crvenog hemoglobinskog usijanja! Za sve je kriva naša Ivia jer nije pristala na neizrecivu čast i pravo koje samo rijetki pripadnici naše vesele družbe zasluže predanim radom i zalaganjem. Vještim je manevrima izbjegla preuzeti teret slave i pisanje priče o današnjim putešestvijama ISPO grupe koja se odvažila na hodanje SPP-om (Slavonski Planinarski Put). Naslov priče je tek umjetnička sloboda… 😉
24-ero člana grupa sastavljena od brojnih Brođana, neviđeno malobrojnih Našičana, sve brojnijih Virovitičana, prekobrojnih Slatinčana, uvijek dobrodošlih Pakračana, i standardnih Požežana uspješno je odradila SPP-ovski pohod takoreći bez skretanja sa markirane staze. Ipak u završnici se probudio ISPO-vac koji čuči u svima nama i zadnje minute provodimo u bauljanju do “Džankovca” nekim samo Papa Štrumfu poznatim sokacima i stranputicama.
Na kraju pisanja teksta, montaže video zapisa sa elementima horora u kojem se nemilosrdno rezalo jer nije lako više od pola sata materijala stisnuti u 13 minuta – slijedi jedan modficirani stih: “Crvene oči bile su moje te divne oči ko sunca sjaj, ni sam ja ne znam zašto ih volim što mojoj sreći došao je kraj…” Ali što se mora – mora se.
Naša je mala nedjeljana avantura završila, baš kako je i počela, sa mješavinom kišnih i snježnih kapi, u dobrom raspoloženju i još boljem društvu, nekih 1.000 metara od ulaza u Slatinski Drenovac.
Ne zaboravite baciti oko na našu fotogaleriju gdje se nalazi gomila fotki, nažalost ovoga puta bez mudrosti kojim Iv. često začini svoj pogled na (u vremenu i prostoru) zamrznute fotone ili ako hoćete djeliće prošlosti.
Do novog znojenja sa vama – ostajte nam zdravi & čili i vazda sretni bili. Hvala svima na iznimnom pohodu i nemojte nam štogod zamjeriti. 🙂
Miša Nicinger
