Šapice u Slovačkoj

26.06. – 03.07.2016.

2016_visoke_tatre_valentin_zagar_tekst

Odlazak u Slovačku – moju drugu domovinu, i još planinariti po Tatrama i posjećivati znamenitosti, to je mogućnost koja se ne događa svake godine. Ovaj put bio sam u organizaciji planinarskog drustva Bršljan – Jankovac iz Osijeka.

Dugo sam planirao godišnji odmor sa planinarima u Tatrama. Sada je konačno došla realizacija izleta.

Nedjelja – prvi dan

Noć sam slabo prespavao zbog izgubljene nogometne utakmice (Portugal pobijedio Hrvatsku u zadnjim minutama produžetaka). Ustajem se u pola 5 i taksijem dolazim na mjesto polaska tj. kod Bille na Sjenjaku. Ekipa se polako okuplja, kad gle, pozdravlja me Jasna. A-ha, znači, ima još Šapica koji idu u Slovačku. To su, redom, Jasna i Mladen, Jasna i Ivan, Vesna, Mira i moja malenkost. A mene zapada dužnost pisanja reportaže. Bit će ovo lijep izlet.

Krećemo iz Osijeka u 6 sati ujutro. Odlazimo do mađarske granice kod Duboševice. Ali nepredviđeno čekamo sat vremena. Vozač usmjerava autobus na drugu stranu tj. na Baranjsko Petrovo Selo. Kod tog prijelaza čekamo tek petnaestak minuta. Kasnije saznajem da su kod Duboševice bili neki Ukrajinci zbog kojih je bio zastoj.

Pravimo pauzu prije autoceste radi kupovine mađarske vinjete. Prolazimo autocestu do Budimpešte. Vozač se odlučuje ići kroz grad da bi skratili put za oko 80 km. Nema gužve po cesti pa uživamo u panorami glavnog mađarskog grada. Pravimo još jednu pauzu te kasnije stižemo do Slovačke (prijelaz Šahy). Vozač se malo vozi okolo jer mora kupiti i Slovačku vinjetu. Vožnja se nastavlja kroz brdoviti predio. Prolazimo Zvolen i Bansku Bistricu. Na glavnoj cesti se nalazi krasan drveni restoran “Koliba u sv. Krištofa” pa ovdje isprobavamo čuveno slovačko točeno pivo. Uskoro dolazimo do sela Liptovska Osada i skrećemo na usku šumsku cestu do rekreacionog centra Škutovky. Nakon smještaja slijedi fina večera.

Nakon večere Šapice ne miruju, nego idemo pješice 2 km prema glavnoj cesti tj magistrali. Vrijeme je ugodno svježe, a šuma odiše mirisima. U jednom trenutku netko povikne “Srna!” I ugledamo to dražesno stvorenje kako nas promatra i proučava. Na brzinu vadim fotić i uspijevam ju ovjekovječiti fotkom. Nakon 2 km dolazimo do glavne ceste. Ja uzaludno pokušavam nagovoriti ostale da pogledamo kapelicu koja se nalazi tek dvjestotinjak metara dalje, ali nitko neće ići. Heh, onda se i ja priključujem većini uz odluku da ću slijedeći put ipak otići tamo. Putem natrag prema domu, prolazimo pored jednog izvora koji je skriven u šumi. Dolazimo natrag do odmarališta i spremamo se na spavanje.

Pozdrav iz Liptovske Osade!

Ponedjeljak – drugi dan

Nakon lijepo prospavane noći, ujutro radimo jogu za razgibavanje. Poslije doručka krećemo za Ružomberok, gradić 20-tak km od našeg pansiona. U planu je da malo razgledavamo centar i posjetimo trgovinu sportske opreme. Proučavajući cijene, primjećujem da to nije ništa jeftinije u odnosu na hrvatske cijene. Ipak, za uspomenu kupujem kartu Visokih Tatri za 30 kn (4 eura). Odlazimo još malo u obilazak centra te kupujemo namirnice za sutrašnje planinarenje.

Oko 12:30 krećemo prema Donovalima, poznatom slovačkom skijalištu. Došavši ovamo, vrijeme nam nije naklonjeno. Prognoza najavljuje kišu popodne pa odustajemo od osvajanja vrha Zvolen i odlučujemo se otići u Bansku Bystricu. Nekolicina nas planinara kreće pješice oko 1 km do drugog parkirališta, ali upravo se spušta pljusak. Ali za planinare ne postoji loše vrijeme, samo loša odjeća. Ulazimo mokri u autobus te krećemo prema Banskoj Bystrici, a taman i kiša završava. U Banskoj Bystrici imamo slobodno 2 sata za razgledavanje pa posjecujemo centar grada i pokoju crkvu. U pansion se vraćamo na večeru u 19 sati.

Da ne bi prošao dan bez planinarenja, Šapice tj nas 7 planinara idemo opet pješice prema Liptovskoj Osadi koja je udaljena 3 km. Putem nam Ivan objašnjava neke vojničke pojmove. Slikamo se kod potoka i gledamo neku staru crkvu. Posjećujemo i onu kapelicu od jučer.

Putem natrag prema pansionu imamo opet dubokoumne rasprave sa Ivanom.

A navečer slijedi dernek uz pivo i tamburicu.

Pozdrav iz Ružomberka!

Utorak – Krivan (Visoke Tatre)

Jutarnje buđenje je u 5 sati, a doručak u 6. Krećemo autobusom sat i pol vremena do Visokih Tatri, konkretno do Tri Studničke tj početne točke uspona na Krivan.

Staza prvo vodi desetak minuta nizbrdo, a poslije počinje uspon. Prvo prolazimo kroz crnogorčnu šumu koja kasnije prelazi u klekovinu. U jednom trenutku vođa puta mi kaže da ja idem na začelje i da nitko ne bude iza mene. OK, shvatio sam, ne treba se žuriti. Pravimo česte pauze jer je uspon konstantan. Kod jedne pauze vidim znak da se u blizini nalazi partizanski bunker samo 1 minutu skretanja sa staze. Ostale to ne zanima, ali ja ipak idem pogledati. Tu su, navodno, poginuli neki slovački partizani u drugom svjetskom ratu.

Poslije mi treba oko desetak minuta da dostignem zadnju grupu. Priključujem se Eleonori, Anici i Nadi pa većinu puta hodamo zajedno. Nakon 3 i pol sata uspona konačno dolazimo na sedlo ispod Krivana gdje pravimo pauzu za ručak. Ovdje ostavljamo dio opreme i dalje, olakšani, idemo do samog vrha. Ali ovdje počinje zahtjevni uspon po kamenju. Jedan neoprezan korak i možeš otići u vječna lovišta. Nakon sat vremena i tucet očenaša, oko 13 sati dolazimo na vrh Krivan 2495 m/nv. Osjećaj je jedinstven. Svi si čestitamo na ovom povijesnom usponu, svi smo neopisivo sretni. Onaj tko ne planinari, ne može znati taj osjećaj. A na vrhu gužva kao na osjeckom Korzu u subotnje prijepodne. Bilo je tu i Slovaka, Čeha, Nijemaca, Litavaca, Latvijaca i, naravno Hrvata.

Ovjekovjećujemo ovaj trenutak sa svim mogućim fotoaparatima uz obaveznu zastavu. A ja se mogu pohvaliti i da pronalazim kutiju. A nakon pola sata uživanja na vrhu, krećemo natrag do sedla. Silazak je puno teži jer treba paziti na korake pa koristimo tehniku okretanja lica prema stijeni. Nakon sat vremena i 2 tuceta očenaša dolazimo do sedla gdje smo ostavili stvari. No nema puno odmora jer do Štrbskog Plesa preostaje još mnogo hodanja. Silazak od sedla je nešto lakši, ali ima puno kamenja i oprez je opet potreban. Dolazimo do jezera Jamske Pleso gdje se svi sastajemo i kasnije nam treba još sat vremena do jezera Štrbske Pleso na zasluženo pivo i tatranski čaj. To je bilo jedno od boljih piva koje sam pio ove godine. Na kraju nas čeka još sat i pol vožnje do našeg pansiona. A nakon večere opet slijedi dernek uz pivo i tamburicu.

Pozdrav sa Krivana!

Srijeda – Dumbier (Niske Tatre)

Krivan je napravio svoje. Neki planinari osjećaju te posljedice i imaju upalu mišića.

Srećom, danas se ide lakša tura.

Naš cilj je ispenjati Dumbier, najviši vrh Niskih Tatri.

Nakon doručka odlazimo u Ružomberok do Lidla nakupovati namirnice. Zatim nas autobus vozi u dolinu Jasna, još jedno poznato slovačko skijalište. Prvo bus staje kod jedne žičare, ali ta je zatvorena pa vozi do druge (slično se dogodilo i meni prije godinu dana).

Karta za žičaru do Chopoka košta 16 eura. Sliva, vođa puta, skuplja novac od svih planinara te ih on sve kupuje. Zatim se vozimo prvo žičarom četverosjedom, onda uspinjačom, koja može primiti oko 30 ljudi, te na kraju gondolom u koju stane desetak osoba. A gore, na vrhu Chopok 2024 m/nv, pogled je prekrasan. U daljini se vide Visoke Tatre gdje smo jučer bili. Sama vršna točka Chopoka se nalazi oko 5 minuta uspona od žičare. To su, naravno, ispenjali svi planinari. Na vrhu vlada gužva i svi se žele slikati uz najvišu točku. Uživali smo na vrhu petnaestak minuta pa se spustili dvadesetak metara niže do restorana Kamenna Chata gdje smo se malo osvježili. U 12:30 krećemo na put do Dumbiera tj. najvišeg točke Niskih Tatri. Vrh nam se smiješi u daljini. Do tamo nam treba 2 sata blagog silaska i uspona. Staza je uglavnom kamenita, ali prolazimo ju bez problema. Na Demanovskom Sedlu pravimo malu pauzu, a do Dumbiera prolazimo još jedno sedlo. Ovdje se razdvajamo na lakšu i težu skupinu. Oni uporniji hodači idu do vrha, a drugi odmah silaze prema dolini Jasna.

Do vrha Dumbier 2046 m/nv treba nam oko pola sata uspona. Još jedan vrh je osvojen. Iako nešto niži od jučerašnjeg Krivana, svejedno smo svi ponosni i čestitamo jedan drugome. Fotkanje je obavezno kao i uvijek na vrhu. Opet čekamo na red da se fotkamo kod križa (netko bi pomislio da se nešto dijeli besplatno).

Odmor traje oko pola sata te u 15 sati krećemo natrag. Idemo do sedla gdje smo se razdvojili sa drugim planinarima te ovdje skrećemo na cik-cak stazu koja vodi prema dole. Silazimo do jednog potoka pa koristimo priliku da malo rashladimo umorne noge. Staza dalje vodi kroz klekovinu i šumu te nakon 3 sata stižemo do autobusa koji nas, gladne, žedne i umorne, vozi nazad u pansion na ukusnu večeru.

A poslije večere slijedi, sada već tradicionalni dernek uz tamburicu i hladno pivo.

Pozdrav sa Dumbiera.

Četvrtak – Tatranska magistrala

Danas je u planu odlazak na Tatransku magistralu.

Dolazimo u Stari Smokovec, oko sat i pol vožnje od našeg pansiona. Odavde vozi vlak uzbrdo prema Hrebjenoku. Da ne bi bilo sve idealno, jedan planinar kasni na vlak pa mora sačekati pola sata za slijedeću vožnju. Vođa puta, Sliva, čeka me kod gornjeg dijela pruge. Brzim hodom stižemo skupinu koja je već odmakla.

Tatranska magistrala ide od Hrebjenoka do Štrbskog Plesa (i još dalje) i prelazi visinu od 1250 m sve do prijevoja na 2070 m te se ponovo spušta do Štrbskog Plesa. Staza je naporna i dugačka. Ima nas oko 20 planinara koji se odlučujemo na ovu turu. Netko je rekao da je ova magistrala kao Premužićeva staza na Velebitu, ali meni se čini da je puno teža. Putem srećemo mnogo mladih planinara, a izgleda da smo mi stariji hodači (iako smo i mi manje-više mladi planinari). Prolazimo planinarsku kuću Sliezky Dom gdje se malo odmaramo. Vođa puta nas vodi prečicom, ali znate kako se kaže, “poprijeko preče, naokolo bliže”. Kod jednog raskrižja odvaja se staza koja za samo sat i pol vodi do jezera, ali mi pratimo crvenu oznaku tj. dužu turu. (Čitaj: svi su bili junaci, a nitko pametan).

Nakod jednog sedla na 1966 m/nv spuštamo se strmom cik-cak stazom do Popradskog Plesa gdje se još jednom odmaramo uz hladno pivo. Odavde do Štrbskog Plesa ostaje nam još sat vremena blagog hoda.

Naše planinarenje smo počeli u 9 sati ujutro, a zavrsili u 18:30. Koliko smo prešli kilometara, ne znam, ali znam da mi je mobitel nabrojao 43.000 koraka (obično bude oko 5 – 10.000).

Iako je tehnički ovaj dan bio nešto blaži, nego Krivan (sa naglaskom na “nešto”), vremenski je bio dosta duži pa smo svi umorni. Tako da i tradicionalni dernek nakon večere traje puno kraće.

Pozdrav sa Tatranske magistrale.

Petak – Zuberec i Oravski grad

Već tri dana planinarimo dosta jakim tempom pa danas krećemo polagano u turistički obilazak. Posjećujemo etno selo Muzej Oravske Dedine. To su drvene kućice raznih obrta predstavljene da pokažu starinski način stanovanja. Dobro dođe kao odmor od hodanja.

Poslije odlazimo u Oravski stari grad iz 13-tog stoljeća koji skriva mnoge legende. A moja malenkost prevodi vodičicu sa slovačkog jezika na hrvatski.

Pozdrav sa Orave!

Subota – Mala Fatra

Nakon jednog dana odmora, danas opet slijedi malo planinarenja. Ovaj put na red je došla Mala Fatra.

Dolazimo u Vratnu dolinu do žičare koja nas podiže sa 750 m na visinu 1500 m. Za 5 minuta stižemo do sedla, odakle slijedimo putokaz do vrha Veliki Krivan 1709 m/nv do kojeg nam treba oko 30 minuta laganog hoda, čak mi se čini i prebrzo. Pogled sa vrha je standardno prekrasan. Zanimljivo je da u Slovačkoj nema žigova na vrhovima, nego samo u planinarskim kućama. Vraćamo se do sedla pa nastavljamo uspon na suprotnu stranu na vrh Chleb 1646 m/nv. Nakon obaveznog fotkanja slijedi pauza za ručak. U planu je još odlazak do planinarske kuće Chata pod Chlebom 1495 m/nv. Dok ostali odlaze do te kuće, ja idem posjetiti još jedan manji vrh, Hromove 1636 m/nv, koji je oko 380 m udaljen od Chleba. Kasnije sustižem ostale planinare. Danas je vruće vrijeme pa dobro dođe osvježenje hladnim pivom. Vraćamo se do žičare te smo uskoro na donjoj strani.

Za kraj odlazimo do gradića Terchova gdje se nalazi spomenik Janošiku, slovačkom narodnom heroju.

Pozdrav sa Male Fatre!

U nedjelju ujutro krećemo na put te uz nekoliko stajanja bez problema dolazimo do Osijeka u poslijepodnevnim satima.

I za kraj, hvala društvu Bršljan-Jankovac na organizaciji ovog putovanja, hvala vodičima Felixu i Slivi koji su nas vodili po nama nepoznatim planinama, hvala vozaču autobusa koji nas je svuda sretno odvezao i hvala Slovacima koji su nas fino ugostili. (ako sam koga zaboravio, nemojte zamjeriti).

Čestitam svim planinarima koji su išli na ovaj put, kako onima koji su prošli teže ture, tako i onima koji su išli na lakše hodanje.

A vama, dragi čitatelji, ako ste pročitali cijeli ovaj tekst od početka do kraja, onda čestitam i vama.

Još jedna kvačica je stavljena na listi želja.

Pozdrav iz Slovačke!

Valentin Žagar

2 comments

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*