Šapica na krovu Hrvatske

27.05.2016.

20160528_dinara_valentin_zagar_mala

Mogućnost osvajanja najvišeg vrha Hrvatske, u organizaciji HPD Bršljan Jankovac iz Osijeka, nešto je što se ne propušta. Ali da je lako, nije.

Petak (27.05.2016.) – Knin i Kijevski Bat

Planinarsko društvo “Bršljan Jankovac” iz Osijeka organizira trodnevni izlet u Knin, Dinaru i još neke posebnosti u ovom kraju.

U petak, točno u ponoć krećemo na put prema Kninu. Ali već na početku problemi. U autobusu ne radi grijanje pa se smrzavamo putem. Da stvar bude još gora, nekoliko puta gasi se motor u vožnji, i to dosta često na cesti usred ničega. Tako nenadano stajemo blizu Petrinje, negdje na cesti između Gline i Vojnića te još nekoliko puta na cesti prema Kninu. Noć je bez spavanja jer na noge puše hladan zrak. Pravimo pauzu za kavu u Slunju. Poslije se, radi fotkanja, nakratko zaustavljamo na ulazu u Plitvice.

I, konačno, nakon neprospavane noći i 10 sati neudobne vožnje stižemo u Knin.

U Kninu posjećujemo tvrđavu te od vodičice Zoye saznajemo nešto o povijesti utvrde, kako onoj tisuću godina staroj, tako i onoj povijesti od prije dvadesetak godina tj za vrijeme Domovinskog rata.

Zbog kašnjenja sa autobusom, preskačemo posjet Krčić slapu i odlazimo do škole u Kijevu gdje ćemo biti smješteni slijedeća 2 dana. Opremljenost škole je asketska, negdje na razini hotela sa nula zvjezdica. Ali mi planinari nismo previše izbirljivi. Krevete nam zamjenjuju zračni madraci koje smo si ponijeli od kuće.

Napokon slijedi i nešto planinarenja. U planu je odlazak na vrh Kijevski Bat koji se nalazi nedaleko od škole. Na putu pješice već vidimo kako je to impozantna stijena. Službena procjena je 2 i pol sata, ali nama treba oko 3 sata do vrha. Prvo prolazimo kroz pašnjak gdje nam dva magarca žele sretan put i uspon. Zatim staza prolazi kroz šumu te prati križni put. Pravimo česte pauze jer ne mogu svi brzo hodati. Dvaput preskačemo ogradu preko ljestava. Staza prelazi iz kamenjara prema uskoj šumskoj stazi. Nakon određene visine drveće prelazi u nisko raslinje, a kasnije samo u travu. Staza je donekle opasna jer ima puno klizavog kamenja i oštrih stijena.

Nakon 3 sata napornog uspona dolazimo do vrha Kijevski Bat (1206 m). Pogled sa vrha je prekrasan, pogotovo prema planini Dinari. Pravimo fotke za pamćenje i nakon nekih pola sata krećemo natrag prema školi. Vraćamo se istim putem te za nekih 2 sata stižemo do toliko željenog odmora i zaslužene večere. Nisam ni znao da hladno pivo može biti tako ukusno.

Nakon večernje zabave umorni liježemo u krevet. Sutra je jos teži dan, uspon na Dinaru.

Subota (28.05.2016.) – Dinara, vrh Sinjal (1831 m)

Nakon gotovo neprospavane noći, jutro počinje već u pola 5. Ustajanje, jutarnja higijena i već u pola 6 smo u autobusu. Krećemo rano ujutro da izbjegnemo podnevnu žegu.

Dolazimo autobusom do Glavaša, (540 m) zaselka Kijeva odakle počinje uspon na vrh Sinjal. Zapisujemo se u knjigu gostiju te krećemo prema gore. Oznaka na drvetu pokazuje da ima 4 sata hoda do vrha. Staza vodi djelomično kroz šumu, ali više kroz nisko raslinje i gole predjele. Prolazimo pored utvrde Glavaš koja se nalazi desetak minuta od početka staze. Ne zaustavljamo se kod nje jer bi izgubili dosta vremena. Malo dalje je odvojak za pećinu koju također preskačemo. Oko sat vremena od početka uspona dolazimo do izvora vode (1000 m). Kolona se sad već dosta razvukla jer ne mogu svi pratiti tempo.

Osvježavamo se kod izvora i nastavljamo prema Martinovoj košari (1300 m). To je planinarsko sklonište koje pruža zaklon u slučaju nevremena. Rastjerujemo eventualne zmije lupkanjem štapova po kamenju. Ovdje pravimo pauzu za doručak. Nakon petnaestak minuta odmora pratimo stazu do vrha, do kojeg nam, prema markaciji, treba oko 2 sata uspona. Vidici postaju sve ljepši i ljepši, pogled seže sve dalje. Oko nas šafrani, narcisi i ostalo prekrasno planinsko cvijeće. Staza je povremeno zemljana, a povremeno kamenjar. Potreban je oprez da ne dođe do uganuća gležnja. Čudim se da još i na visini oko 1600 metara ima nešto šume koja pruža spasonosnu hladovinu. Dvadesetak minuta prije vrha čujem ptice kako cvrkuću kao da me bodre: “Možeš ti to, izdrži još samo malo”.

I konačno, nakon napornih 4 sata uspona, dolazimo na vrh Sinjal (1831 m), najviši vrh u Republici Hrvatskoj. Dugo sam čekao ovaj trenutak. Jedan je od najtežih vrhova koje sam osvojio. Među prvima sam koji dolazim na vrh pa se mogu lijepo odmoriti. Mislio sam da sam jedina šapa na Dinari, ali iznenađujem se kada vidim da još jedan kolega planinar, Dražen, nosi isti natpis na majici (www.planinarimo.info). Tako su dvije šapice osvojili vrh Hrvatske u jednom danu. Slijedi nezaobilazno udaranje pečata u dnevnik HPO, i uživanje u pogledu na okolne vrhove i peručko jezero u daljini. Polako se počinje stvarati gužva na vrhu jer je danas tradicionalni pohod na Dinaru.

Putem prema dolje susrećem mnogo planinara iz svih dijelova Hrvatske. Planinari iz Zagreba, Splita, Sinja, Dubrovnika, Svete Nedjelje, Vrgorca, Makarske i ostalih gradova Hrvatske pa čak i BIH, dolaze danas obilježiti ovaj dan. Do Martinove Košare mi treba oko sat i pol te se ovdje zadržavam desetak minuta, a kasnije nastavljam povratak prema Glavašu. Prilikom silaska potreban je poseban oprez, ali nizbrdica i umor čine svoje tako da u jednom trenutku padam na leđa. Srećom, prolazim bez fizičke ozljede, stradao je samo štap. Nakon 4 sata silaska dolazim do cilja, zaselka Glavaš gdje me dočekuje porcija graha i hladno pivo.

Poslije se vraćamo do Kijeva na proslavu ovog povijesnog uspona.

Dugo očekivana želja konačno se ostvarila. Ali moram priznati da se divim posebno onima planinarima, koji su slabiji, u godinama, ali unatoč boli i umoru, ipak su osvojili najviši vrh Hrvatske.

Nedjelja (29.05.2016.) – Izvor Cetine, Vrlika i povratak kući

Treći dan prolazi u opuštenoj šetnji.

Prvo idemo do predromaničke crkve sv. Spasa. Pored nje se nalazi i staro groblje. Zatim odlazimo do izvora rijeke Cetine. Iako ih ima više, ovaj izvor je najpoznatiji i najljepši. Voda je bistroplava. Dubina izvora je oko 200 metara, a navodno na dnu ima i bicikl. Ovdje se zadržavamo desetak minuta.

Odlazimo u Vrliku na kavu, ali prvo razgledavamo česmu gdje su nastali stihovi iz opere “Ero sa onoga svijeta”. Iznad Vrlike se nalazi utvrda Prozor, ali premalo je vremena da ju posjetimo jer ima više od pola sata pješice do tamo. Umjesto toga, uživamo u dobroj kavi u centru gradića.

Zatim odlazimo do crkve sv. Mihovila, prekrasne crkve u Kijevu koja je više puta stradala tijekom svoje povijesti. Sa tog mjesta možemo vidjeti Kijevski Bat i Dinaru, planine koje smo osvojili prethodna 2 dana. Ovdje kupimo zaostale planinare koji nisu išli sa nama u razgledavanje.

Nastavljamo put prema Osijeku sa odmorom za osvježenje u Korenici. Put je dug, a vrijeme vruće. A da ne bude opet sve idealno, puca guma na autobusu pa vozač i nekoliko planinara bacaju se na posao zamjene gume. Dotle mi ostali kratimo vrijeme na benzinskoj postaji. Sa tri sata zakašnjenja, dolazimo u Osijek oko 1 sat iza ponoći.

Proveli smo 3 prekrasna dana, obišli nekoliko gradova i osvojili najviši vrh Hrvatske.

Ovo je bio vikend za pamćenje.

Pozdrav sa Dinare!

Valentin Žagar