Priča za laku noć
08.01.2012
Khm, khm…. Ako me pamćene služi bilo je to 8. siječnja 2012. godine. Sjećam se kao da je danas bilo… Eh, čudna su to vremena khm… Bio sam mlad i jak (ne zaboravite da je za starca 50 godina mladost) a zima kao da je zaboravila doći i samo su planinari imali čast uživati u zimskim radostima.
Već su tada mnogi kontinentalci zaboravljali rijetke susrete sa snježnim pahuljama, grudanjem, sanjkanjem, skijanjem, bordanjem, spuštanjem niz brdo na slamom ispunjenim vrećama, na pravljenje anđela u snijegu, smrznute nosiće, ušne resice i pojavu znanu kao zanoktice. 😉 Mnogi su ljudi na planetu Zemlja snijeg viđali samo na starim slikama i u dokumentarnom programu televizijskih kuća.
Zato danas imate mene, prastari video zapis u niskoj rezoluciji i priču sa Ivačke glave na Papuku. Sjećate se, bili smo prije dva tjedna na brdu na kojem rastu bambusi, kokosi, banane, kivi i ananas, lete papagaji, šišmiši i stanuju gorile. “Sjećamo se!” Dobro, dobro, tamo je to bilo…
Iz kišne Slatine put Papuka krenula je mala ali odabrana ekipa: Ivona, Nikolina, Mario, Romeo, Dejan i ja glavom i bradom. U prijevodu okupila se ekipa: mladih i ne tako mladih, jakih i nešto slabijih i sposobnih i još sposobnijih, te nadasve nasjmijanih zaljubljenika u planine i friški zrak kako bi dan proveli u pohodu po Papuku.
Šapice su u cik zore (09:00h) krenule iz netom probuđenog grada put omiljene planine kako bi se sastali na turbo populanom izletištu Jankovac, odakle su vodile brojne staze. Znate djeco, to vam ono mjesto gdje se sada nalazi adrenalinska staza, vozi kajak na brzim vodama i leti paraglajderima… Khm, pa da nastavim…
[ad#utext]
Planinari su za sobom ostavili sumorno gradsko raspoloženje i kišu i došli na +2°C. Već poslije par stotina metara gojzerice su počele upadati u škriputavi snijeg, a prsti na rukama zavapili za rukavicama. Debljina snježnog pokrivača varirala je između 0 i 30 cm, ovisno o tome jesmo li hodali sjevernom ili južnom stranom, odnosno koliko se visoko nalazimo u odnosu na razinu morske površine.
Uslijedilo je višesatno hodanje, posklizavanje, usponi i padovi, prije no su Šapice stigle do planinarske kuće Mališćak gdje se i južnih krajeva okupilo više desetina planinara, žena i djece. Bilo je tu puno novih i nepoznatih lica, ali onih dobro poznatih fizionomija (Ruža, Željko, Gabrijel iz Našica, Davor Matas iz Osijeka, Drago Mikel i Nada Banović iz Požege…) Na prekrasno uređenoj lokaciji vrijedni su članovi društva podigli i u potpunosti završili kućicu i okućnicu na 730 m/nv (vrh Mališćak i vidikovac se nalaze na 740 m/nv) gdje su Šapice upriličile ručak, malo se družile i uživale u pogledu. Vjetar je na Mališćaku puhao brzinom od 30-ak kilometara na sat i više no uspješno spuštao temeperatu na cca -10°C.
Uslijedio je strmoglavi spust, hodanje, a zatim uspon na Ivačku glavu – 912 m/nv, odakle se pružao pogled na Podravinu i Mađarsku, Posavinu i BiH. Udari vjetra bili su znatni i vrlo hladni, ali ne kao na Mališćaku. Ivona je odradila upis u knjigu koju je vjetrar pokušavao odnijeti, zatim je uslijedio brzinski fotogrupnjak i spust grebenom Sokolina do Jankovca. Na spustu su nam obilato pomogli šumski radnici koji su sve moguće grane ostavili na stazi, tako da je spust prerastao u veleslalom. 🙁
Kad smo prošli Kožić hrast i odvojak za Partizansko groblje počela je padati neka čudna okrugla, mekana i spužvasta mješavina snijega, tuče i slane promjera između 2 i 3 mm, a kasnije kad se ekipa spuštala automobilima u nizinu, promjer ove neobične oborine se povećao na 5-7mm. Ništa strašno ali iznimno zanimljivo. 🙂
Naša je mala družina hodala preko 6 sati, obišla nekoliko tadašnjih županija (o tom drugom prilikom) susrela brojne planinare, vidjela djetlića, komarce i neobično veliku pticu male glave i kljuna (za davnu 2012.) kako nadlijeće na velikoj visini iznad Jankovca i sumnjičavo pogledava prema nama… 😉
Lijepo spavajte… zijev… i ja bih mogao polako…
Čiča Miča gotova priča!
Tekst: Miša Nicinger
Fotografija: Nikolina Tomić
[ad#vijesti]