Papuk Trekk & Trail 2016.

26.11.2016.

Od planetarno poznate planinarske skupine, na startu se pojavilo nekoliko Šapica: Tomislav (D. Miholjac), Velimir (Bistrinci), Nikola (nova nada iz D. Miholjca) i moja malenkost iz Slatine. Prije svega zahvaljujući šaponji Tomislavu, koji me nagovorio na dva brdska treninga od Slatine do Ivanbrijega & Popišanca, ušao sam u formu i uz dosta nagovaranja prihvatio poziv na sudjelovanje, na Papuk Trekk & Trail 2016. godine, u najslabijoj kategoriji Active.

20161126_papuk_trekk_and_trail_misa_nikola_tomislav

Trebalo je odraditi 11 ili 12km, ali smo mi kako i dolikuje početnicima napravili min. 800m više od potrebnog jer smo promašili zadnje skretanje. 🙂 Netko je tamo uklonio strelicu za skretanje i postavio par trakica na dijelu koji nije bio za trčanje i uspješno sabotirao naš  siguran trijumf. 😉

Uglavnom, zahvaljujući fulanju, uspješno smo izgubili puuuno vremena, snage i umjesto da uđemo u prvih 10. uspjeli smo se okupiti oko prvih 20. Zlobnici bi rekli “Svaka se škola” plaća”. Istina!

Iskreno, nisam niti pogledao zemljovid jer sam išao pod geslom “važno je sudjelovati”, a kad sam vidio kako mi je dobro krenulo na usponu od Velike do Tauberovih stijena, te da je većina sudionika od 200-ak u Active kategoriji, uistinu dobra samo na trčanju nizbordo, odlučio sam malo i sudjelovati. 🙂

Nije tajna da bih radije bio zadnji, i još zadnjiji od zadnjeg u kategoriji Challenge, nego prvi u Active, ali drago mi je da sam sudjelovao i osjetio miris utrke, nadmetanja, dokazivanja, pa čak i mrvicu nadmoći, ponosa i pobjede. Iako je to tek iluzija… Znate onu narodnu “Motor najbolje ide kad crkava” jer troši puno ulja. 😉

Kao i svaki pravi reporter, snimao sam slabašnom tehnikom u nemogućim uvjetima nešto malo fotki i koju minutu video zapisa, uglavnom lijepe i zgodne trekkerice i ponajviše moj solo nastup sa puno mudrih misli i primisli. Eh…

Osim fotoaparata, u ruksaku sam imao sve što treba i ne treba. Prva pomoć, astro folija, med, žvake, mobitel, rezervnu majicu, kabanicu, buff, bocu vode, jabuku, mandarinu… Trčao sam u gojzericama, ma znate ono planinarski…

I moram priznati da me 4-5 trkača preteklo na spustu. Na usponu jednostavno nisu imali šanse. Ali spust, eee to je već nešto drugo, oni naprosto lete… Zato predlažem da se slijedeća utrka održi na Zapadnom grebenu, i samo uzbrdo. 🙂

Koristim prigodu da pohvalim domaćine, organizaciju, doček, poklone, pristojne cijene, za razliku od onih gulikoža na otocima i morskoj obali gdje je sve skupo za popizditi, i to samo zato što imaju gomilu slane vodurine. Ustvari nisu oni krivi, već svi koji tamo idu kao pomahnitali. Brčk, brčk, brčk i plati 1.000 kn po danu (fuck off).

Ima li ovo pljuvanje po morskoj obali neku poantu? Ima! Slavonija i drugi dijelovi Hrvatske su prekrasni, ima mnogo dobrog naroda, nudi se dobra klopa, mir, tišina, friški zrak, jeftin smještaj, iznimna priroda i svi mogući uvjeti za aktivan odmor (planinarenje, bicikliranje, trčanje, istraživanje, pecanje, kupanje) i to tijekom cijele godine, a ne samo tijekom 7. i 8. mjeseca, a cijene su upravo štrumftastične.

Tko nije bio, nek’ dođe i sam se uvjeri. Taki dobri ljudi i lijepo svijeta, nigdje drugdje nema. 🙂 Ala kakim. A nisu mi ni platili. A što ću kad je to istina. 😉

Lijep pozdrav svima i budite mi vazda nasmijani, znojni i prekobrojni. I nemojte štogod zamjeriti…

Miša Nicinger

P.S. Fotku br. 36 na Tauberovim stijenama snimila je Marika Marić, a fotke od br. 67 do 76. razni fotografi. Ukratko te su slike posuđene i naknadno ubačene u galeriju. Hvala svima.