Izlet u Gradačac i Tešanj

valentina_zagar_bih_mala

Gradačac i Tešanj, gradovi u sjevernoj Bosni u kojima još nikad nisam bio. Sada je bila prilika da ih posjetim zajedno sa planinarima iz Osijeka.

Krećemo iz Osijeka u 7 sati ujutro. Prolazimo granicu kod Slavonskog Šamca i ulazimo u Bosnu. Do Gradačca, našeg prvog cilja, trebalo nam je oko 2 sata vožnje. Malo lutamo po cesti jer nismo odmah znali potrefiti pravu cestu prema kuli tj gradini. Ali zato imamo lijepu vožnju sa pogledom na gradačku utvrdu.

Dolazimo do jednog parkirališta. Tamo nas već čekaju naši domaćini i pokazuju vozaču autobusa kako da se uparkira. Izlazak iz busa. Domaćin Refika će nam danas praviti društvo. U centru Gradačca puno prodavača koji nude razno cvijeće, ali najviše ruže i karanfile. Ipak je sutra Dan žena.

Slikamo se kod jednog spomenika ispod utvrde. Zatim se uspinjemo do utvrde da čujemo nešto o njezinoj bogatoj povijesti. Ulaznica u katakombe košta jednu KM što je 4 Kn. Obilazimo katakombe u polumraku i zamišljamo kako je to bilo prije više stotina godina. Zatim idemo na treći kat tornja gdje se nalazi restoran. Usput smo vidjeli i prostorije gdje se primaju važni gosti (kao mi naprimjer). U restoranu je malo gužva, jedva smo se svi smjestili po stolovima.

Izgleda da ovdašnji ugostitelji nisu navikli da im dolazi pun autobus Slavonaca. Na meniju je begova čorba, (bosanski) čevapi, tuzlansko pivo i neizostavna bosanska kahva. Fino smo se napapali i (poneki) napili te smo posjet restoranu morali završiti.

Nastavljamo autobusom do banje ili, po naški, toplica. Tamo se razdvajamo na dvije grupe. One lijene, koji ne vole hodati i ostaju na kupanju, i one uporne, kojima nije teško pješačiti do 3 sata udaljenog planinarskog doma. Ja se mogu pohvaliti da sam, tek ovdje kod banje, uspio kupiti jednu razglednicu Gradačca, te mi je posjet ovom gradu ispunjen.

Šetnja prema domu počinje kod banje (prije toga smo se neizostavno svi slikali).

Idemo pored jezera Hazna i dalje cestom kroz grad sve dok nismo izažli iz njega. Put je malo monoton jer smo stalno išli po asfaltu. Vođa puta, Refika, rekao je da ima ljepši put prema domu, ali da je sada tamo puno blata i da je ovo lakši način. Cesta vijuga lijevo-desno, gore-dolje. Zastajemo u jednom selu da se malo okrijepimo i kupimo poneko pivo. Nastavljamo šetnju prema planinarskom domu.

Kako nas je bilo nekoliko desetaka ljudi, tako se i kolona dosta odužila. Oni prvi su hrabro kročili naprijed, a drugi su kaskali za njima. Ali naši vođe puta nisu dali da se previše razvučemo i koristili walkie-talkie za lakšu komunikaciju. Usput su nam se redali pogledi prema okolnim planinama i dolinama. Zapamtio sam da se jedna planina u daljini zove Majevica, a ova, na kojoj smo hodali, je Trebava. Iako u nizini nema snijega, ovdje se ipak duže zadržao pogotovo u zavjetrini.

Nakon nepunih 3 sata hodanja, dolazimo do planinarskog doma Jasenica koji se nalazi na 496 metara nadmorske visine. Gladni, žedni i umorni bacamo se na rakiju, kobasice i ostale delicije koje su nam priredili domaćini. Odmaramo se i, nažalost, moramo čekati autobus koji će nam dovesti ostale stvari potrebne za smještaj u domu. Bus stiže oko 17 sati, ali se, zbog nemogućnosti prolaska, parkirao nekih pola kilometra dalje pa smo još malo morali planinariti sa stvarima.

Navečer su nam domaćini servirali odličnu večeru. I sada dolazi glavni događaj ovog putovanja. Danas je međunarodni Dan žena, koji se slavi u cijelom svijetu pa tako i u Bosni, te su sve pripadnice nježnijeg spola dobili po jedan karanfil, ali tek kad su se izljubili sa domaćinom. A nakon toga svirka, što iz glazbene linije, što od vrsnog harmonikaša koji nije pokazivao znakove umora. Najviše je uživala naša Ana koja je jedva dočekala da zapjeva nekoliko bosanskih napjeva. Neki planinari ipak nisu mogli izdržati zabavu do kasno u noć (kao niže navedeni autor ovog teksta) pa su išli ranije u krevet.

Nakon slabo prospavane noći, u nedjelju ujutro buđenje oko 6 sati. Tamanimo ostatke hrane od jučer, spremamo se u bus i krećemo put Tešnja. Moramo pohvaliti vozača koji je pokazao izuzetne vještine i spretno prošao nekoliko oštrih zavoja. Neki su sa uzdahom olakšanja prestali moliti Očenaš. Vozimo se do 80 km udaljenog Tešnja, grada, kojeg je čak i Halid Bešlić opjevao u jednoj od svojih pjesama. U Tešnju pravi doček, ne jedan, nego 5-6 planinara koji su jedva dočekali da se rukuju sa nama.

Odlazimo u bosansku kavanu zvučnog naziva “Bosanska kahva”. Ovdje smo za samo 12 kn (3 KM) imali pravi pravcati burek, sirnicu i jogurt ili neku od kombinacija. Kahvu smo ipak morali dodatno platiti.

Kupovina razglednice Tešnja ovdje nije predstavljalo problem jer je odmah do kavane bila trgovina gdje sam kupio ovaj značajni suvenir.

Nakon razgledanja i slušanja o povijesti ove građevine odlazimo do glavne turističke atrakcije u Tešnju, a to je utvrda koja čak i slovi kao neosvojena jer je na nepristupačnoj uzvisini. Ulaz plaćamo poslovičnu 1 KM. Utvrda je idealna za pravljenje pregršt fotografija pa smo tu priliku dobro iskoristili. Na vrhu pravimo neizostavnu zajedničku fotografiju te silazimo dolje.

Idemo u posjet Eminagića konak iliti dom. Kuća ima zanimljivo riješeno centralno grijanje, u ono doba tehnički napredno. Ovdje moramo izuti cipele što je nekim planinarima teško palo, a i čulo se.

Idemo natrag prema autobusu i uzimamo stvari potrebne za planinarenje. Vođa puta nam je Đenaid, mladi planinar koji nas je vodio prvo do spomenika bosanskom pjesniku Musa Čazim Ćatić, a kasnije kroz blato i snijeg prema jednom vrhu. Naša šetnja nije bila lagana. Najviše nam je problema stvaralo blato u početku, ali nas je vođa puta uvjeravao da je to samo privremeno.

I doista, nakon što smo prešli kritični dio, cesta je postala nešto prohodnija. I dalje je bilo blata, ali u prihvatljivoj količini. Šetamo se kroz šumu i brda i slikamo povremene vjesnike proljeća tj visibabe i jaglace. Cesta nam povremeno ide uzbrdo, a povremeno nizbrdo. Tako smo kod jednog sela malo zastali i ovdje ostavili nekoliko umornih planinara da nas sačekaju dok se mi vratimo sa vrha. Kako smo se penjali sve višlje, tako su nam se otvarali predivni vidici na okolna brda zametena snijegom.

Nakon nekih 3 i pol sata hoda, dolazimo na vrh brda zvani Hum. Iako je na vrhu dosta snijega, malo smo se razočarali. Visina vrha je tek 497 metra nadmorske visine (na kamenu netočno piše 480 m). Pa mislim, naš Lapjak i Mališčak su puno višlji. Ali, ne treba cjepidlačiti, bit će prilike da idemo i na visoke bosanske planine. Na vrhu pravimo posljednju zajedničku fotografiju, praznimo posljednje zalihe iz pljoski i idemo natrag prema autobusu do kojeg smo stigli za pola sata. Slijedi skidanje i presvlačenje te ulazimo u autobus jer imamo još jednu destinaciju.

Dolazimo do lovačkog doma Jelah gdje nam domaćini za rastanak prave odlične čevape (još bolje nego jučer) iskošteni pečeni zabatak i domaću bosansku rakiju. Pjesma i veselje bi dugo potrajalo da ne moramo ići natrag u Hrvatsku jer sutra ipak neki idu na posao.

Ovo mi je prvo, ali nadam se da ne i posljednje, planinarenje po bosanskim planinama. Iako nisu osvojeni visoki vrhovi, dojmovi su ipak dovoljno jaki da jedva čekam neki novi izlet u ove krajeve.

Do viđenja Bosno!

Valentin Žagar