Vrhovački grad nije mlad
15.01.2017.
Na startnoj crti, u najužem centru Požege okupla se srednje velika (dvanaesteročlana) planinarska nakupina, kako bi ozarenih lica i bez kapi znoja, odradili ovaj pohod iz snova: Ivan, Jasna, Ivica, Suzana, Dobrila, Božena, Boris, Ivana, Martina, Milan, Jasna i moja malenkost.
Malo je nevjerojatno ali početak planinarske staze, od centra Požege je udaljen cca 100 metara! Odmah kreće lagani uspon i sve do Vrhovačkog grada (433 m/nv) ima se što vidjeti i doživjeti.
A što se tiče grada, ponude, organizacije i živosti moram primijetiti da su dobri ti Požežani, ono baš dobri, a ni ovi iz: Velike, Pleternice, Jakšića i Alilovaca nisu loši. 🙂 Trebalo bi ih sve skupa fotokiprati na geštetneru i razmnožiti po ostatku Slavonije… 🙂
Posebno sjeverni dio koji je totalno u banani. Eh. No to je već druga priča. 🙁 Zato ‘ajmo mi lijepo polako iz nizine u visine, tj. iz Zlatne doline u male nebeske visine…
Baš kako je i najavljeno pohod je bio “teška” laganica, no zato u dobrom društvu koje nije posustajalo čak niti kad je visina snježnog pokrivača dosegnula 20-ak centimetara.
Zahvaljujući sunčevim zrakama i odsustvu vjetra – temperatura je stalno imala pozitivan predznak, pa je sukladno tome bilo iznimno ugodno za šetnju. Sreli smo stanoviti broj izletnika i Melisandu iz nadaleko poznate ISPO grupe.
Je, je Šapice su danas planetarno popularne, ali su stasale u ISPO grupi koju je ustoličio Miro Mesić (alias Papa Štrumf) u prvoj deceniji 21. stoljeća. To je bila snažna, moćna i opaka skupina planinara iz cijele Slavonije, koja žarila i palila ovim krajevima. Uf. Da ste nas samo vidjeli. Zlo i naopako. Poslije pohoda smo znali smazati cijelog prasca… Ah.
Uglavnom, Šapice su dobile odnosno potvrdile novog člana (Milan) i odradile 15-ak kilometara okolo-naokolo. Rezultat toga je pred vama. Nekoliko minuta video zapisa i brojne fotografije koje u sebi kriju prave male pikanterije. 🙂
Ivica je tijekom ručka na “požeškoj zen klupici” napravio prekrasnog malog snjegovića i ukrasio ga kako kako i dolikuje šapicama.
Sve u svemu izlet u brdski dio Požege nas je ugodno iznenadio i pokazao nam svu ljepotu Požeštine i snagu zajedništva.
Žao mi je što nismo osvojili Visoko brdo, zajahali Veliku kobilu, vidjeli Klikuna te druge znane i neznane vrhove na Požeškoj gori. Vjerojatno ćemo to jednom odradili onako u komadu, na hu-bu, kad ne bude snijega i dani budu malo dulji…
Do novog susreta sa vama, ostajte mi zdravi, čili, hrskavi i nimalo gnjili. 🙂
Miša Nicinger
